Ružica Ljubičić
Nada Zgrabljić Rotar je redovna profesorica u mirovini, predavala je na Sveučilištu Vern kolegije: Suvremena medijska industrija i Teorija suvremenih medija. Na Fakultetu Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu bila je Predstojnica Odsjeka za komunikologiju. Predavala je kolegije: Pravni aspekti masovne komunikacije, Teorije i sustavi radijskog komuniciranja, Rizici masovne komunikacije, Medijski i novinarski žarovi, Vizualna komunikacija, Kulturološki aspekti masovnih medija, Koncepti i teorije medijskih utjecaja. Utemeljila je prvi hrvatski znanstveni časopis za novinarstvo i medije Medijska istraživanja (1995). Autorica je, koautorica ili urednica knjiga: Digitalno doba – Masovni mediji i digitalna kultura, Hrvatski medijski sustav, Medijska pismenost i civilno društvo, Radio – mit i informacija, dijalog i demokracija. Autorica je više desetaka znanstvenih i stručnih radova. Mentorica je i predaje na nekoliko poslijediplomskih studija na više sveučilišta. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1980. godine diplomirala je komparativnu književnost i fonetiku, magistrirala 1991., a doktorirala 2001. godine. Od 1981. do 2006. godine bila je zaposlena na HRT-u. Članica je Znanstvenog vijeća HAZU za kazalište, film, radio i televiziju. Bila je predsjednica Programskog vijeća HRT-a, vanjska članica Odbora za informatizaciju, informiranje i medije Hrvatskoga Sabora i potpredsjednica Upravnog vijeća HINE. S profesoricom Zgrabljić Rotar razgovarale smo o njenoj novoj knjizi, važnosti medijske pismenosti, kvaliteti suvremenog novinarstva, lošem utjecaju realityja. Dotakli smo se i mizoginije u medijima i izostavljanja uspjeha brojnih žena.
Uskoro izlazi Vaša nova knjiga Uvod u medije i medijsku pismenost. Koliko je medijska pismenost neophodna za kvalitetno obrazovanje, ali i razvoj opće kulture i životnih vrijednosti u kontekstu razlikovanja kvalitetnog od štetnog medijskog sadržaja?
Medijska pismenost je jako važna, to je alat bez kojeg je teško izgraditi uspješan građanski život. Ovo je vrijeme medija, život je medijatiziran, privatne i poslovne kontakte ostvarujemo putem medija. Putem medija učimo, kupujemo, liječimo se i družimo. Mediji i medijske slike su postale, kao što je Baudrillard i predvidio, stvarnije od stvarnosti. Svuda su oko nas, a medijska pismenost uči kako medijima pristupiti, prema kojim kriterijima analizirati sadržaje, kako ih vrednovati i odbiti one koji nisu vrijedni. Uči također kako biti interaktivni konzumenti koji znaju kad i kako sudjelovati u medijima i na društvenim mrežama… Mediji nisu ni dobri ni loši, ali mogu biti i jedno i drugo. Još je 70-ih godina prošlog stoljeća UNESCO, kao krovna organizacija UN-a koja brine za iskorjenjivanje nepismenosti u svijetu, medijsku pismenost prepoznao jednako važnom kao što je znati čitati i pisati. Već se tada odgoj za medije u nekim zemljama uveo u obrazovanja djece od vrtića pa nadalje. Danas je potreba za razumijevanjem medija još veća. Internet i tehnologija osim pozitivnih i dobrih strana, donose i mnogo komunikacijskih problema u obliku širenja dezinformacija i lažnih vijesti. Jedan od načina borbe protiv dezinformacija, malinformacija, lažnih vijesti, govora mržnje i drugih neprihvatljivih oblika javnog govora, jest i medijska pismenost. Europska komisija potiče medijsku pismenost ne samo za djecu nego i za odrasle. Kod nas još nije institucionalizirana kroz školske i sveučilišne kurikulume, ali Agencija za elektroničke medije nudi izvrstan portal medijskapismenost.hr namijenjen roditeljima i nastavnicima, a razne civilne udruge kao na primjer Djeca medija provode brojne aktivnosti u školama, te također znanstvenici provode znanstvena istraživanja o djeci i medijima…
Na čemu je naglasak u knjizi? Biste li posebno izdvojili neka poglavlja, kome ste je posvetili?
Knjigu sam napisala za studente komunikologije i svih društvenih studija, kao i za širu javnost ukratko za sve koji žele u ovom svijetu medija još bolje upoznati taj svijet. Ovo je vrijeme posebno zanimljivo jer analogni, tradicionalni mediji, novine, radio i televizija, od prije nešto više od dvadeset godina sele na Internet, a istovremeno su formirani i digitalni mediji (www, Wikipedija, Google, portali, društvene mreže) nezamislivi do nedavno kao što je sada život nezamisliv bez njih. To je komunikacijski sustav u kojem živimo i radimo, složen je i zahtjevan i htjela sam u knjizi malo sve to posložiti u dijakroniji i sinkroniji – kroz povijest i u ovom trenutku. U knjizi su opisani tradicionalni mediji, tisak, radio i televizija i utjecaj medija kroz različite teorije, zatim Internet i komunikacija, mediji u digitalnom dobu, mediji i društvo odnosno mediji i javnost, mediji i kultura, medijska industrija, te koji su dijelovi hrvatskog medijskog sustava. U poglavlju o medijskoj pismenosti posebno sam istaknula važnost koju ima u borbi protiv lažnih vijesti i dezinformacija.
Kvaliteta novinarstva
Kako biste ocijenili kvalitetu novinarstva kao i studija novinarstva u Hrvatskoj, budući da ste sveučilišna profesorica? Na čemu se još treba poraditi i koje se regulative mogu uvesti s ciljem postizanja etičnijeg i pravilnijeg medijskog izvještavanja?
Mediji se razvijaju brzo kao i komunikacijska tehnologija jer su oni dio medijske industrije. Komunikacijski kapitalizam stvara stalno nove potrebe i želje kod građana, kako bi se stalno kupovalo. Obrazovni sustav međutim, nije profitabilna djelatnost, zato se razvija sporije od komunikacijske tehnologije, i ne može tako brzo u svojem obrazovnom kurikulumu slijediti promjene u medijima. Studenti ponekad zato očekuju suvremeniju edukaciju. Ali, kasnije će u svojim profesijama shvatiti koliko je važan temelj koji su na studiju dobili. Što se tiče etike i etičnog izvještavanja mislim da je to složeniji društveni problem, koji dijelom mora i može riješiti sama profesija. Na studiju studenti novinarstva dobiju neke uvide u teoriju, za to su odgovorni profesori, ali sami su odgovorni za etiku u svojoj novinarskoj praksi.
Kultura i obrazovanje
Tabloidni mediji zaglupljuju i pasiviziraju građane time što ističu nevažne i banalne teme. Tko se oženio, tko se rastavio, tko je trudan, a tko je i kako odjeven prošetao Cvjetnim trgom, je agenda koju publici nude takvi mediji.
Je li danas tabloidno novinarstvo postalo imperativ? Možemo li smanjiti njegov štetni utjecaj i kako? Svjedoci smo loših primjera u medijskoj praksi ali i kod djece koja sebe u budućnosti vide kao influencere, tiktokere ili youtubere…
Prvo bih rekla da je tabloidno novinarstvo samo jedan dio novinarstva i nije imperativ. Novinarstvo je društveno važna i korisna djelatnost, a tabloidno novinarstvo forsiraju neodgovorni vlasnici medija zbog profita. Ne treba pristati na to. Barem se treba pokušati boriti za profesiju. Nije lako govoriti o tome kakav je utjecaj takvog novinarstva, ali sigurno je štetan i profaniran time što podilazi najneobrazovanijim dijelovima publike. Ovako od prve mogu reći da mi se čini da to ima loš utjecaj na ukus i na političku građansku svijest. Takvi mediji naime zaglupljuju i pasiviziraju građane time što ističu nevažne i banalne teme. Tko se oženio, tko se rastavio, tko je trudan, a tko je i kako odjeven prošetao Cvjetnim trgom, je agenda koju publici nude takvi mediji. Djecu treba odgajati za medije, zato je medijska pismenost važna i treba je uvesti u škole. Djeca su oduvijek imala neke idole, oni imaju potrebu nekoga imitirati dok se traže kao osobe. Treba im jednostavno objasniti da Spiderman u stvarnosti ne može letjeti, a da su influenceri osobe koje pokušavaju zaraditi neki novac. Treba im demistificirati TikTok i YouTube i upoznati ih s industrijom koja iza toga stoji i kako ih i na koji način ta industrija iskorištava.
Prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar / Foto: Andrea Mulder (Photo Art)
Loš utjecaj realityja
Kako biste komentirali utjecaj reality showova poput Zadruge? Hrvatski programi još uvijek nemaju tako fatalne formate, međutim prisutne su neke reality emisije u kojima možemo vidjeti primjere primitivnog izražavanja ali i stavljanja patrijarhalnih tradicijskih vrijednosti na pijedestal. Što mislite koliko ovakvi prikazi štete muškarcima, a koliko ženama?
Vi ste dali najbolji komentar. Konkretno Zadrugu baš i ne mogu komentirati jer nisam nikad to gledala, ali općenito takvi su programi za nakladnike jeftini, a za publiku štetni što je isticao McChesney, teoretičar koji se bavio odnosom medija i kapitala i tzv. superstrukturiranom zabavom u obliku raznih sličnih formata koja se za malo novca distribuira širom svijeta. Naravno, na gledatelja utječu fizički, psihički i duhovno. Oni ostavljaju trag i kada ljudi misle da nisu pod utjecajem. Osim kratkoročnih, postoje i dugoročni utjecaji. Ti sadržaji utječu na mlade i zaustavljaju ih u njihovom mogućem osobnom razvoju. Kako društvo može napredovati i kako se može boriti za jednakost spolova, ako se na tako pitak način vraćaju najgori obiteljski obrasci! Medijska pismenost daje alate za vrednovanje takvih sadržaja, za usporedbu i analizu. Moraju kao gledatelji razumjeti što gledaju i zašto im se baš to prikazuje umjesto vrijednih i korisnih zabavnih emisija, koji i čiji interesi stoje iza toga. Njihovi interesi sigurno ne!
Protiv mizoginije u medijima
Žena je u medijima najčešće prikazana ili kao lijepa i mlada ili kao žrtva.
Kako reagirati na ograničenu sliku žene u medijima (seksualne objektivizacije, žene kao pokorne kućanice i žene kao žrtve nasilja u crnoj kronici) i povećati vidljivost žena kao dativnih sudionica u društvu? Može li se dobrim i kvalitetnim izvještavanjem uopće utjecati na smanjenje mizoginije?
Teško, teško i sporo to ide. Pitanja koja postavljajte muče i mene i vjerujem svaku ženu. U javnom prostoru građanskog diskursa žena je uglavnom nevidljiva. Odnosno, ako je ima u medijima onda je najčešće prikazana ili kao lijepa i mlada ili kao žrtva. Ali se ne problematizira što je žena, žrtva stalno i to strukturnog nasilja društva. Mediji imaju u tome veliku ulogu i mogli bi to promijeniti. Primjerice, normalno je da se na javnim medijima reklamira loto i razni oblici igara na sreću. To je „veselje“, od kojeg najveću profit ima država, namijenjeno muškarcima, ali se ne misli o tome kakvo je to nasilje prema ženama u obitelji ovisnika o kocki. Pivo se na televiziji reklamira kao zabava i veselje muškarcima, ali žene u obiteljima pate zbog alkoholizma i nasilja koje je povezano s time. Mi smo pri vrhu zemlja u EU po broju alkoholičara, a zbog toga stradaju djeca i žene s takvim muževima. Siromaštvo u obiteljima, nedostatak primanja i posla, također spadaju u strukturno nasilje društva prema ženama. Osviješteno društvo i javni mediji bi u svojoj programskoj politici morali tome posvetiti veću pozornost. Tome služi Programsko vijeće HRT-a.
Što se hrvatske mizoginije tiče, vjerujem da bi kvalitetno izvještavanje pridonijelo i sigurna sam da su novinari i mediji najbolji suradnici u tom procesu borbe. Isto tako znam da o temama obiteljskog nasilja i nasilja muškaraca prema ženama nije lako izvještavati jer urednici u pravilu očekuju da će taj „atraktivan materijal“ povećati čitanost novina ili gledanost. Rijetko slušamo i čitamo o uspješnim ženama ako nije neki skandal u pozadini – preljub, rastava, korupcija… o ženama koje vozi policija, pa izlaze iz Remetinca, pa idu prema Županijskom sudu, a uhićene su zbog korupcije, o njima stalno čitamo i gledamo, njihove izjave bi nam trebale biti, ne znam zbog čega, važne… O ženama umjetnicama, poslovnim ženama, znanstvenicama vrlo rijetko, gotovo nikada ne pišu u mainstream medijima, rijetko su u javnim medijima. To je neka naša kultura, afinitet, što li…
Strah od dijaloga
Ženski časopisi pogrešno izbjegavaju društveno važne teme misleći da čitateljice to neće zanimati.
S obzirom na njihov veliki doseg, koristi li se u dovoljnoj mjeri potencijal zabavnih medijskih formi za povećanje vidljivosti ozbiljnih društvenih tema? U kojoj je mjeri to dvoje uopće spojivo? (Imali smo primjer emisije Masterchef u kojoj su neki natjecatelji otvorili temu s kakvim se uvredama i osudama okoline susreću ljudi zbog svoje debljine ili sudionicu showa Ples sa zvijezdama Maju Drobnjaković koja je pridonijela razbijanju stereotipa prema osobama s amputacijom.)
O društveno važnim temama se ne govori i ne piše dovoljno. Primjerice ženski časopisi bi mogli o tome pisati. Nedavno je obranjen jedan doktorat na tu temu u kojem je doktorica znanosti istražila jesu li čitateljice zainteresirane da kod frizera i pedikera u ženskim časopisima koji im se tamo ponude „da ih malo prolistaju“, pročitaju i nešto o važnijim društvenim problemima, o zaštiti okoliša ili kao što ste spomenuli o životu roditelja, očeva i majki koji njeguju djecu s posebnim potrebama i slično. I velika većina je upravo za to zainteresirana. Zaključak doktorata je bio da ženski časopisi pogrešno izbjegavaju te teme misleći da čitateljice to neće zanimati. Isto je i s televizijom gdje ima premalo emisija u kojima bi se s različitim gostima razgovaralo o životnim problemi i iz različitih uglova sagledavalo te probleme. Zabavni razgovorni formati na javnoj televiziji su previše zabavizirani i banalizirani. No, kod nas je stalan problem strah od dijaloga, strah od slobodnog razgovora građana u medijima jer postoji strah od drugog i drugačijeg. Tako nam mediji ne daju pravu sliku društva u kojem živimo, odnosno ne ispunjavaju svoju društvenu ulogu.
Kombinacija pismenosti i novih trendova
Instagram, kojeg naši studenti obožavaju, je laž, virtualna konstrukcija žene našeg vremena. Žena je kompleksna osoba, a ne udešena slika i retuširan proizvod tehnologije.
Mogu li društvene mreže i njihovi akteri/akterice imati i pozitivan utjecaj na društvo ili ipak više nameću određene negativne standarde? Koliko trebamo biti zabrinuti jer se ne zadržavaju samo na promoviranju ljepote i njegovanja izgleda nego utječu i na glorifikaciju gluposti, nasilja i takvog načina života kao onog koji je poželjan?
Nisu krive društvene mreže, one su također dio medijske industrije pa na njih ne možemo utjecati, ne možemo ih promijeniti niti ukinuti, niti zabraniti njihovo korištenje. Jedino što možemo je medijsko opismenjavanje djece, mladih, učitelja i roditelja. Ne možemo nepismeno živjeti okruženi agresivnom medijskom zajednicom koja živi od profita, a profit joj osiguravamo mi, korisnici. Kako taj proces funkcionira, kako mi pomažemo medijima da nas iskorištavaju, to treba objasniti djeci i mladima kao i mama i tatama. Mediji i društvene mreže su djeci kao i odraslima, super zabava, ali to je ozbiljan, profitabilan posao za Zuckerberga i društvo. Na tom su poslu angažirani mnogi, dobro plaćeni stručnjaci, vrsni psiholozi koji imaju zadatak stvoriti ovisnost. TikTok je društvena mreža koja nije igračka i nije napravljena za zabavu djeci. To je ozbiljan projekt medijske industrije. Sve društvene mreže mogu biti opasno oruđe u rukama zlonamjernih grupa i pojedinaca jer mnoge lažne vijesti i dezinformacije diseminiraju se tim kanalom, štetne i za državnu stabilnost, ali ponekad i za život ako krivo usmjeravaju ponašanje korisnika. Također su opasne jer su sredstvo virtualnog nasilja u vršnjačkim skupinama, kao i sredstvo, kao što kažete, veličanja nasilja i govora mržnje prema drugačijim skupinama, što nije zabava nego velika nesreća. Instagram, kojeg naši studenti obožavaju, je laž, virtualna konstrukcija žene našeg vremena. Žena je kompleksna osoba, a ne udešena slika i retuširan proizvod tehnologije. To može biti zabavno, ali može biti i destruktivno za život i razvoj mlade žene jer nameće lažne, krive ciljeve i ideale. Mladim ljudima treba govoriti o medijima, a nastavnicima i roditeljima pomoći kako da s njima o tome razgovaraju. Jer, djeca vole medije i nije dobro medije i društvene mreže napadati ili zabranjivati. Argumentiran razgovor je bolji način. Nadam se da će moja knjiga pomoći svima.
