Razgovarala: Josipa Bubaš
Povodom rada na novom ekofeminističkom tematu časopisa Treća Centra za ženske studije, razgovarala sam sa Suzanom Marjanić, teoretičarkom kritičke animalistike i izvedbenih studija, i Goranom Đurđevićem, povjesničarom, teoretičarom postmodernizama i pjesnikom, o poziciji i ulozi ekofema u suvremenom društvu.
Josipa: Što jest, a što nije ekofeminizam? Koje politike i prakse karakteriziraju ovaj pokret, ukoliko se ekofeminizam može tako nazvati. Kako bismo ga najjednostavnije opisali?
Goran: Ekofeminizam je spojnica i kreativna filozofska ideja u kojoj je uočen isti uzrok dominacije nad prirodom, ženama i Drugima. To je veoma holistički i zapravo adresira strukturalne uzroke i procese dugog trajanja. Ukratko, to su uzroci u dubokim brazdama patrijarhata, kapitalizma, rasizma, specizma, kolonijalizma i imperijalizma. Jedna od temeljnih odrednica tih brazda je internalizirano učenje i djelovanje po principu A i ne-A što implicira suprotnost, iz kojih proizlazi dominacija i hijerarhija. Pišući o praksama, ekofem je istovremeno lokalan u vidu pojedinaca, manjih zajednica, četvrti, kvartova, sela, ali i globalan jer potiče solidarnost i kozmopolitanizam te drugačije oblike globalizirajućeg svijeta.
Josipa: Kako je i iz kojih teorijskih odrednica nastao ekofeminizam i kako se razvija tijekom godina? Kada se ekofem-promišljanja pojavljuju na regionalnoj sceni?
Goran: Ekofeminizam je kao riječ zaživjela 1974. zahvaljujući Françoise d’Eaubonne. Međutim, korijene ekofeminizma treba tražiti paralelno u feminističkoj misli i pokretu, ekološkoj ideji i zelenim politikama. Među prvim aktivnostima su bili protesti seljanki i seljaka iz Njemačke i Francuske pri čemu možemo uočiti situacije poput zauzimanja nuklearnih elektrana (npr. 1975. u Wyhlu u Zapadnom Njemačkoj, te Marckolsheimu u Francuskoj) iz kojih je izašla Badische Frauen-Initiative. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, ekofeminizam je počeo širiti po akademskim konferencijama po SAD-u i organizaciji Women and Life on Earth (WLOE) što je opredmećeno u tekstu Ynestre King u The Nationu čime je otvoren daljnji prostor za diskusiju. Tada se pojavljuju iznimni grassroot pokreti Green Belt Movement iz Kenije, Chipko iz Indije, Love Canal iz SAD-a, itd.
Josipa: Koje su trenutne ekofem-prakse u svijetu?
Goran: Ima više trenutnih praksi. Zanimljiva je priča iz Barcelone gdje aktivistkinje i aktivisti promišljaju urbani ekofeminizam što je vidljivo u ovom tekstu: https://odg.cat/wp-content/uploads/2021/10/Ecofeminist_cities.pdf ili različite prakse nigerijskog pokreta ILeadClimate koji je postao odgovor na uzurpaciju zemlje ili pokret Kartini u Indoneziji u kojemu je oblikovan aktivizam za zaštitu lokalne prirode na Javi i borbu protiv devastacije. Prakse su raznolike od aktivizma, medijskog angažmana, protesta, blokada preko životnog stila, predavanja, zajedničkog vlasništva.
Josipa: Koje biste domaće umjetničke i aktivističke prakse povezali s ekofeminizmom?
S. Marjanić: Što se tiče aktivističke platforme kod nas, svakako i prije svega treba navesti udrugu Prijatelji životinja, kao prvu našu udrugu za prava životinja osnovanu 2001., npr. njihovu aktivisticu i koordinatoricu projekata Snježanu Klopotan Kačavenda, koja, i kao feministica i aktivistica za prava životinja, uvodi u artivističke prakse prava životinja i ekofem-teoriju. Tako je zaslužna npr. za oblikovanje ekofem-programa u okviru festivala ZeGeVeGe, gdje je pozvala npr. prof. dr. sc. Ladu Čale Feldman da održi predavanje o ekofeminističkoj interpretaciji priče/bajke Ribar Palunko i njegova žena Ivane Brlić-Mažuranić, kao što je pozvala i Gorana da održi predstavljanje zbornika Ekofeminizam: između ženskih i zelenih studija, što smo ga zajedno uredili 2020. godine i objavili kod zagrebačkoga Durieuxa. Tom je prigodom ujedno i najavio rad na zborniku radova Ecofeminism on the Edge, koji je objavljen ove godine. Tu je svakako i Zelena akcija, koja je prošle godine (2023.) svoj 10. Okolišni filmski festival tematski obilježila ekofeminizmom koji je dakako bitan, kako su programski isticali, za okolišnu pravdu. Što se tiče domaće, lokalne ekofem-umjetničke prakse, prije svega, možemo ubrojiti one umjetnike/ice koji se pozivaju na prava prirode i/ili prava životinja, gdje možemo navesti abecedno što se tiče izvedbenih umjetnosti npr. Irenu Boćkai, Nikolinu Butorac, Tajči Čekadu, Ivanu Filip, Vesnu Mačković, Roberta Francisztyja, tvoj izvedbeni projekt „Vrt“, no nažalost do danas nije organiziran ekofem-izvedbeni festival koji bi kao platforma mogao dati veću vidljivost takvim zelenim temama. I dalje je što se tiče umjetničke teorije i prakse bitna trijada umjetnost – povijest – politika dok se pitanju vrste ne daje organizirana vidljivost.
Josipa: Kako biste opisali shvaćanje duhovnih praksi u kontekstu ekofeminizma? Koji je odnos ekofeminizma i animizma?
S. Marjanić: Upravo u novom broju Treće, koji pripremamo kao tematski broj o ekofem-teoriji i praksi u regiji, bit će objavljen članak dr. sc. Ane Vujković Šakanović pod naslovom “Ekofeminizam i duhovnost – šta nas pokreće?“ gdje autorica pokazuje relaciju između ekoaktivizma i duhovnosti u Bosni i Hercegovini. Naime, članak dokumentira kako je jedan od osnovnih zadataka ukazivanje na snagu duhovnosti kao inicijatora promjena, prije svega u borbi protiv nepravde i siromaštva, potlačenosti i žena i prirode. Ili kao što ironično rekapitulira kritiku kapitalizma Slavoj Žižek – „Jedina dobra stvar kapitalizma je ta što je Majka Priroda mrtva“. Naime, „posao” koji obavlja priroda, kako je to pisala npr. Val Plumwood, u kapitalocenu je smatran potpuno bezvrijednim i računa se kao rashod za koji nije potrebna naknada. Pritom je zamjetno da u začecima radovi radikalnih (kulturalnih) i/ili spiritualnih feministkinja (npr. Susan Griffin, Starhawk, Riane Eisler i Charlene Spretnak), iako priznaju povijesnu poveznicu između žena, životinja i prirode, ne podržavaju ni vegetarijanstvo/veganstvo ni pokret za prava, odnosno oslobođenje životinja, kako to npr. ističe Greta Gaard.
Josipa: U kakvom su odnosu ekofeminizam i sve jača tehnologizacija života? Kako promatrati pojavu UI iz ekofem-perspektive?
S. Marjanić: Iako nažalost nisam ekofem-praktičarka, kao teoretičarka podržavam primjenu umjetne inteligencije u svim segmentima, ali prema slobodarskom načelu da ne šteti nijednoj vrsti. Tako je nedavno objavljeno kako se znanstvenici trude saznati kako se većina od 4000 vrsta pčela u Sjevernoj Americi nosi s gubitkom staništa, pesticidima, globalnim zagrijavanjem i drugim izazovima u novom globalnom poretku. U tome znanstvenicima pomaže nova aplikacija za pametne telefone pod nazivom BeeMachine koja koristi umjetnu inteligenciju.
Josipa: Potičete inkulzivni, interdisciplinarni pristup istraživanju, koje su prednosti/nedostaci takve raznorodnosti?
Goran: Čini mi se da je znatno više prednosti nego nedostataka. Štoviše, budućnost znanosti leži u interdisciplinarnom, multidisciplinarnom i transdisciplinarnom istraživanju. Međutim, da bismo postigli takve sinergije bilo pojedinca bilo timova znanstvenika, potrebno je ozbiljno promišljati o reformi obrazovanja jer disciplinarni, regionalni i kronološki pristupi nisu u korelaciji s takvim proučavanjem i podučavanjem. Mislim da suvremeni ekofeminizam podrazumijeva takve pristupe jer se ekofem može i treba istraživati iz nekoliko akademskih disciplina: antropologija i etnologija, sociologija, politologija, filozofija, književnost, jezikoslovlje, povijest, arheologija, povijest umjetnosti, itd.
Josipa: Kako ekofem kotira u suvremenom akademskom diskursu?
Goran: S jedne strane dobro, a s druge pak strane loše. Pod dobro mislim na aktivno djelovanje niza istraživačica i istraživača, niza knjiga, zbornika i radova. Ekofem je prisutan globalno i svakako bih podcrtao indijske i JI azijske istraživačice koje redovito promišljaju i publiciraju ekofem radove. Ipak, loše je nedostatak radnih mjesta jer gotovo nikad se ne traži mjesto u akademiji kao postdoktoranda ili docenta za ekofem. Također, ekofem je često tek sporedni i izborni kolegij, a velika većina sveučilišta ga i nema.
S. Marjanić: Svakako treba navesti kolegije Hrvoja Jurića i Lidije Knorr na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te Ivanke Buzov na Filozofskom fakultetu u Splitu. Ove godine na konferenciji 32. Dani Frane Petrića „Ne-ljudske životinje u filozofiji i kulturi“ upravo će jedna sesija biti posvećena i ekofeminizmu, što je, među ostalim, jedan od novinara nedavno specistički ismijao u okviru tema koja nudi „politička i militaristička platforma“ o Trećem globalnom ratu, a pritom kroz cijeli tekst autor koristi pogrešan izraz “ne-životinje” umjesto “ne-ljudske životinje”, „ne-ljudi“. Nažalost riječ je o specističkom tretiranju svih životinjskih pitanja, o čemu je kritički pisao npr. J. M. Coetzee u svom radikalno animalističkom romanu Život(i) životinja, a pritom mnogi koriste žanrovsko određenje akademski roman, a neki i zazorno prema kritičkoj animalistici.
Josipa: Koliko je ekofem prisutan u mainstream kulturi?
S. Marjanić: Naravno, kao i svaka podzemna struja od koje mainstream preuzima okvir, i onda ga prilagođava vlastitim interesima. Kako to ističe Una Chaudhuri, uvijek je potrebno uzdrmati kanon kroz zajednički program „kreativnoga disciplinarnog uznemirivanja“, te u trijadu umjetnost – povijest – politika (politička kriza) uvesti i pitanje vrste (lat. species), odnosno u širem smislu ekološku nišu, što je npr. odličan ulazak ekofema u glavnu struju.
Josipa: Zašto ekofem?
S. Marjanić: Osobno sam u ekofeminističku teoriju, s naglaskom na veganski ekofeminizam, ušla iz aktivizma prava životinja još iz razdoblja „starog“ Attack!-a krajem devedesetih, te bih naglasila ono što su već Nikola Visković, dakle, naš prvi zooetičar, i Snježana Klopotan Kačavanda, iz udruge Prijatelji životinja (upućujem na njezin tekst objavljen u Trećoj, broj 2, vol. 6, 2004.), istaknuli da se ekofeminizam/mi i pokret za prava životinja dodiruju u razmišljanju kako su brojne seksističke i specističke predrasude uzrokovale diskriminaciju i unižavanje i žena i životinja, potpuni ih objektivizirajući. Npr. prosvjetitelj André-Charles Cailleau tvrdio je da žene odbacuju Descartesovo shvaćanje životinja kao tupih automata zato jer su slabo obrazovane, manje sposobne za filozofska zaključivanja, odviše podložne osjećajima i tašte. Feminističko-veganska teoretičarka Carol J. Adams promatra patrijarhat kao rodni sustav koji je implicitan u ljudsko-životinjskim odnosima, pa se stoga ne možemo suprotstavljati opresiji nad prirodom bez razumijevanja da je najučestaliji način na koji uzajamno djelujemo s prirodom jedenje životinja, ili njezinim vrlo jakim riječima: “Nije mi cilj uzeti prava životinja, dodati žene i miješati. Uzimam osnovne koncepte i ideje drugog vala feminizma, koncepte o strukturama opresije, i kažem kako je pripadnost vrsti jedna od tih struktura. Ne možemo samo zastati na barijeri čovjek/životinja jer je ta barijera dio konstrukcije patrijarhata.” Eto, da završimo „martekovski“ – čitajte ekofem!
