Piše: Josipa Bubaš
Dok svakodnevno svjedočimo brojnim političkim i ekonomskim aferama koje nerijetko ostaju samo dvodnevna vijest, tek pomalo u društvenu svijest ulazi tema spolnog uznemiravanja kao jednog od načina ugrožavanja dostojanstva radnika. Žrtve uznemiravanja su očekivano uglavnom žene, što je odraz dominantne društvene paradigme.
Prema rezultatima istraživanja „Na poslu želim da me se doživljava profesionalno“, autorice Dunje Bonacci Skenderović, provedenog u sklopu projekta „Frida“, u kojem je sudjelovalo 448 osoba, čak 71.36% ispitanika/ca je odgovorilo da su tijekom dosadašnjeg radnog vijeka doživjeli spolno uznemiravanje na radnome mjestu. Udio žena koje su doživjele spolno uznemiravanje na radnome mjestu iznosi 73.36%, a muškaraca 50.00%. Tek 16.77% ispitanih je prijavilo spolno uznemiravanje na radnome mjestu, i to isključivo žene.
Kako je navedeno na portalu MojPosao, najveći dio ispitanica je uznemiravanje prijavilo isti ili sljedeći radni dan, njih 38.90%. U najvećem broju slučajeva, 53.57% uznemiravanje je prijavljeno nadređenoj osobi. Prijava nužno nije značila i pozitivan ishod budući da 51.85% ispitanica navodi kako nakon prijave nisu poduzeti nikakvi daljnji koraci. Detaljnije o rezultatima istraživanja možete pročitati na ovom linku.
Žrtve spolnog uznemiravanja, kako je navedeno, uglavnom su žene, a ono ostavlja neželjene fizičke i psihičke posljedice te utječe na radnu učinkovitost. U skladu s patrijarhalnom kulturom, ova vrsta nasilja u radnim je kolektivima slabo ili nikako prepoznata. Regulirana je trima zakonima (Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije i Kazneni zakon) što često dovodi do sivih zona pri tumačenju, no prema riječima Dunje Bonacci Skenderović postoje zajednički uvjeti da se određeno ponašanje nazove spolnim uznemiravanjem a to su: ponašanje mora biti neželjeno, mora biti spolne prirode i vrijeđati dostojanstvo žrtve te stvarati uvredljivo okružje.
Spolno uznemiravanje na radnome mjestu doživjelo je 73 posto ispitanih žena, a prijavilo ga tek njih 16 posto
U okviru EU projekta Teamwork2, Centar za nove inicijative (CNI) iz Zagreba surađuje s nizom organizacija kako bi se suočio s problemom spolnog uznemiravanja. Partneri uključuju Deisis iz Belgije, Gospodarsku i industrijsku komoru Yambol iz Bugarske, Surt iz Španjolske, CARDET sa Cipra, Talijansku podružnicu Oxifama, KMOP iz Grčke, Institut za poduzetničko obrazovanje i obuku (IVEPE – SEV, koji su i voditelji projekta) iz Grčke, Gospodarsku i industrijsku komoru grada Pafosa u Grčkoj, Adecco Training iz Italije, CGIL TOSCANA, “DAF – ujedinjeni protiv nasilja” iz Bugarske i Sindikat “Obrazovanje” (SEP) iz Bugarske. Na poziv zagrebačkog CNI-a, projektu se pridružio i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
Nakon inicijalne faze projekta (Teamwork), tijekom koje su provedena istraživanja u partnerskim zemljama, hrvatski partneri su se uključili u drugu etapu. Prva faza je ukazala na potrebu osvještavanja poslodavaca i zaposlenika o problemu spolnog uznemiravanja te jačanja njihovih kapaciteta za prevenciju i rješavanje takvih slučajeva. Također, cilj je uključiti što veći broj sektora na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini u rješavanje ovog problema.
Planirano je postići to putem obuke trenera i umnožavača koji će unutar svojih radnih okruženja biti osposobljeni za prepoznavanje i rješavanje problema uznemiravanja. To uključuje i međuresornu suradnju te uključivanje većeg broja poslodavaca i institucija. Također, projekt ima za cilj poboljšati zaštitu žrtava i promovirati rezultate istraživanja. Projekt se provodi od travnja 2023. do siječnja 2025. godine.
Prilikom predstavljanja projekta medijima u Domu Europe, Nebojša Paunović pravni savjetnik Pravobraniteljice naglasio je kako je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova provodila projekte vezane uz spolno uznemiravanje iz kojih je jasno „da sustavi prevencije zaštite i ne funkcioniraju čak i kada postoji ustrojen pravni mehanizam jer većina se poslodavaca ne snalazi s ovim problemom, što želimo promijeniti između ostalog, i ovim projektom. To nesnalaženje, naravno, posljedica je patrijarhalne paradigme koja se jako opire ovoj vrsti prijestupa. Zakon o radu propisuje da mora postojati ustrojen mehanizam zaštite dostojanstva radnika za firme veće od 20 zaposlenika kroz koji se procesuira i ovaj prijestup, no to ne znači da zakon funkcionira. U praksi je uobičajena reakcija kompanija zataškavanje. „Nije razvijena svijest o važnosti procesuiranja, ponekad se pokušava problem riješiti medijacijom, ali na to trebaju biti spremne obje strane. Važno je osnaživanje žrtava, jer počinitelji su zapravo najčešće kukavice. Bitno je osnažiti žrtve da mogu odbiti bilo koji napad same, a ako to ne ide mora postojati mehanizam gdje možete to prijaviti. Ovaj se projekt bavi upravo time. Ako toga nema onda se ide Pravobraniteljici. Naš se ured ne bavi zaštitom žrtve nego se bavi institucijama koje nisu osigurale zaštitu radnika.“
Prema riječima Lovorke Marinović iz Centra za nove inicijative (CNI), spolno uznemiravanje je tema kojom se CNI počeo baviti još 1997. godine kada su provodili projekt “Kako šefu reći NE” u suradnji sa sindikatima. Rezultat tog projekta bio je uvođenje seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu u kolektivne ugovore, u skladu s tadašnjim zakonodavstvom. Prva organizacija koja je to implementirala bila je Pliva.
Nakon toga, mlada studentica Aleksandra Štingl provela je istraživanje na sveučilištu, potaknuta sličnim projektima na europskim sveučilištima. Njen projekt nazvan “Ne znači ne” rezultirao je uspostavom focal pointa – osobe ili studentice kojoj su se žrtve mogli obratiti s pritužbama na uznemiravanje. Fokus je bio na uznemiravanju studentica.
Kasnije, CNI se posvetio temi spolnog uznemiravanja u Korčulanskoj školi, kao dio šireg konteksta nasilja nad ženama. Zbog tog iskustva, prepoznati su od strane grčkih partnera koji vode projekt, te su ih pozvali da se pridruže drugoj fazi projekta Teamwork2.
Voditeljica EU projekta Teamwork za Hrvatsku, Lovorka Marinović / Foto: Josip Visković
Josipa: U sklopu projekta planirane su edukacije. Što one podrazumijevaju i tko su korisnici?
Lovorka: Održali smo dvodnevnu radionicu s predstavnicima poslodavaca, organizacija i institucija, sudionici su bili s HRT-a, iz Hrvatske udruge poslodavaca, Gospodarske komore, Akademije dramske umjetnosti, Veterinarskog fakulteta, OŠ iz Kumrovca. Htjeli smo uključiti što više institucija koje mogu disperzirati znanje. U projekt smo unijeli jednu novinu s obzirom na to da je to projekt za multiplikatore. Dogovorili smo sa sudionicima da nakon seminara održe razgovore sa zaposlenicima u svojim organizacijama o temi spolnog uznemiravanja jer se o njoj ne govori dovoljno. Na treningu su bile osobe koje će prema Zakonu o radu biti osobe koje će brinuti o dostojanstvu radnika i primati pritužbe.
Od prvog trenutaka projekta smo napravili dogovor s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i dobili podršku za projekt. Formiran je help desk koji se nalazi u uredu Pravobraniteljice gdje postoji mogućnost prijave seksualnog uznemiravanja, a uz dobivanje pravne pomoći postoji i mogućnost da organizacije zatraže asistenciju pri proizvođenju interne politike i strategija za suzbijanje spolnog uznemiravanja.
Josipa: Osim pravne, postoji li i edukacija o psihološkoj podršci?
Lovorka: U projektu Teamwork2, naši treneri su bili pravnici i psiholozi. Počeli smo s definicijom i razumijevanjem ravnopravnosti spolova, a zatim smo nadograđivali znanje. Koristili smo kvalitetne međunarodne materijale koji su obuhvaćali različite tipove uznemiravanja na radnom mjestu, te smo analizirali dva slučaja iz Hrvatske.
Naša radionica je educirala osobe koje će primati pritužbe i razgovarati sa žrtvama. Ovi povjerenici dolaze iz različitih struka, od ekonomista do inženjera, ovisno o firmi. Za njih smo organizirali osnovnu edukaciju i informirali ih o tome gdje se obratiti ako im zatreba pomoć.
Također smo ih upoznali s psihološkim aspektom uznemiravanja, pružili savjete o postupanju kada se uznemiravanje dogodi, kako se nositi sa stresom, traumom i neugodnim situacijama te kako razviti samopouzdanje i pravilno reagirati.
Sjećam se da smo 1997. godine radili sa žrtvom spolnog uznemiravanja. Proveli smo s njom sate i dane pripremajući je za sud. Napravili smo mali igrokaz u kojem smo glumili sutkinje postavljajući joj neugodna pitanja, kao i odvjetnike. Na taj način smo je pripremili kako se ponašati kada dođe na suđenje.
Josipa: Cilj projekta je podići svijest o prisutnosti spolnog uznemiravanja i osnažiti žrtve da ga prijavljuju. No za to je potrebno i povjerenje u sustav te mehanizmi koji će garantirati žrtvama da njihova prijava neće završiti u ladici, a one trpjeti dodatna poniženja.
Lovorka: Nepovjerenje u sustav često dovodi do toga da žene šute o svojim iskustvima uznemiravanja. Naš projekt ima za cilj potaknuti žene da progovore, da se ne ustručavaju, te da se obrate povjereniku, Pravobraniteljici ili nevladinim udrugama koje pružaju pomoć. Iako smo do sada primili samo četiri prijave od lipnja prošle godine, važno je shvatiti da je svaka prijava korak prema stvaranju sigurnijeg okruženja.
Krećemo u drugu fazu projekta koja uključuje osvještavanje o problemu u različitim organizacijama. Putem seminara, razgovora i provođenja kampanja želimo educirati i potaknuti promjene. Važno je kontinuirano raditi na razbijanju tabua i stvaranju podrške za sve žrtve uznemiravanja.
Josipa: Hoće li projekt doseći manje sredine? Je li tamo teže prijaviti uznemiravanje?
Lovorka: Ideja je da firme imaju povjerenike, pri tome je važno uspostaviti povjerenje jer se mora zaštiti žrtva. Znamo da u našem društvu zviždači, a prijaviteljice su jedna vrsta zviždačica, ne prolaze baš dobro. Zbog toga ih treba maksimalno zaštiti, surađujemo s Pravobraniteljicom jer je ona institut zaštite.
Josipa: Jesu li i muškarci i u kojoj mjeri žrtve spolnog uznemiravanja?
Lovorka: Naravno, važno je napomenuti da su muškarci također žrtve uznemiravanja. Međutim, često ovisi o poziciji moći. Naš prvi projekt nosio je naziv “Kako reći ne šefu”. Pitanje koje smo često dobivali bilo je zašto pretpostavljamo da se radi o muškom šefu, a ne ženskom. Naš odgovor bio je da su žene u daleko većem broju žrtve upravo zato što su muškarci uglavnom na poziciji moći.
Josipa: Koliko se situacija promijenila od devedesetih?
Lovorka: Uvođenje sustava povjerenika predstavlja korak naprijed u zakonodavstvu. Sada je ključno fokusirati se na njegovu učinkovitu implementaciju. Nažalost, nemamo sveobuhvatno istraživanje koje bi nam pružilo točne podatke o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu. Međutim, istraživanje koje je provela Udruga Mobing pokazuje da 36 posto žena trpi seksualno uznemiravanje. Ove stope variraju u drugim državama: u Austriji je to 27 posto, u Sloveniji 32 posto, u Estoniji 33 posto, u Nizozemskoj 41 posto, a u Danskoj čak 46 posto. Razvijene države koje su već dugo radile na ovom problemu imaju više prijava. Naši podaci su relativno bolji, no to je zato što žene često šute, a prevencija i sankcioniranje nisu dovoljno razvijeni. Ovo je povezano s konzervativnim i patrijarhalnim društvom u kojem živimo.
Prema istraživanju UNDP-a o indeksu društvenih normi o spolu u 80 država svijeta, podaci su zabrinjavajući. Čak 90 posto ispitanika ima barem jednu predrasudu prema ženama, a stanje se nije poboljšalo u posljednjih 10 godina. Konzervativna struja i dalje ima snažan utjecaj. Većina ispitanika smatra da su muškarci bolji politički lideri, da imaju veća prava na rad, da trebaju biti više obrazovani od žena, da su bolji direktori. Četvrtina ispitanika čak smatra da je normalno da muškarac tuče ženu. Samo 27 posto ispitanika vjeruje da je napredak i demokracija ovisan o jednakim pravima za žene i muškarce.
Ovakvi spolni stereotipi utječu na odnose među zaposlenicima i često rezultiraju spolnim uznemiravanjem na radnom mjestu. “Muške vrijednosti” i dalje imaju viši status, oblikuju dominantnu kulturu društva i otežavaju napredak i demokratski razvoj. Važno je kontinuirano raditi na osvješćivanju, edukaciji i promjeni tih stavova kako bismo stvorili inkluzivno i pravedno društvo za sve.
Josipa: Ima li pomaka u praksi?
Lovorka: Podaci koje dobivamo iz istraživanja, uključujući navedena istraživanja, imaju ključnu ulogu u razvoju djelotvorne politike i pravnih odgovora. Ti podaci omogućuju procjenu trendova i napretka u području ravnopravnosti.
Unatoč napretku, kod nas još uvijek nedostaje dovoljno institucija i organizacija koje se aktivno zalažu za ravnopravnost. Ovo je izazov koji treba adresirati kako bi se osigurala podrška žrtvama uznemiravanja i diskriminacije.
Politika EU ima ključnu ulogu u promicanju ravnopravnosti. Prema novoj direktivi EU, u upravnim odborima tvrtki bit će obavezno imati 40 posto žena. Ova direktiva ima za cilj poticanje veće zastupljenosti žena na ključnim pozicijama.
Josipa: Ako je praksa velikih firmi zataškavanje, što je s firmama koje imaju manje od 20 zaposlenika i nemaju mehanizme zaštite radnica?
Lovorka: Potrebno je surađivati s komorama jer one imaju kapacitet širenja informacija i mehanizama manjim organizacijama i firmama. To je ključno za osiguravanje da se svim žrtvama uznemiravanja pruži podrška i informacije o njihovim pravima.
Uvođenje uslužnih djelatnosti je nužno. Velike organizacije bi trebale imati više povjerenika, prilagođeno njihovoj organizacijskoj strukturi. Trenutni korisnici su iznimno aktivni i zainteresirani. Primjećuju da im je edukacija o ovim temama nužna.
Potrebno je surađivati s pravosudnim sustavom, uključujući sudove i odvjetništvo. Pravosudna akademija bi trebala uvrstiti ovu temu u svoje obrazovne programe.
Što više slučajeva bude prijavljeno i uspješno riješeno, to će više žena biti osnaženo i sklonije prijaviti uznemiravanje. To je ključno za stvaranje sigurnijeg okruženja za sve.
Josipa: Pri prijavi spolnog uznemiravanja, posebno ako se i postojeći mehanizmi slabo provode bitna je i podrška obitelji i razumijevanje okoline. Kako stvari izgledaju u praksi?
Lovorka: U našem društvu isprepliću se mnoge teme, ali jedan od ključnih problema koji nas prati jest patrijarhat. Živimo u uvjetima ozbiljnih kriza mira, sigurnosti i gospodarstva, a sve te krize nose sa sobom i socijalne implikacije. Patrijarhalno društvo predstavlja najveći izazov.
Naša stvarnost obilježena je korupcijom, nepotizmom, klijentelizmom i religijskim fundamentalizmom. Nedovoljno razumijemo nasilje, koje se manifestira u obitelji, medijima, društvu i politici. Građani često nisu svjesni svojih prava, djelomično zbog kontinuirane egzistencijalne ugroženosti i manjka zaštite.
Znamo da moderno društvo ne može biti temeljeno na ovakvim vrijednostima. Promjena stavova je izazovna, ali moramo usmjeriti društvo prema pozitivnom smjeru. To možemo postići kroz novi proaktivni pristup javnom i političkom djelovanju, temeljenom na rodnoj ravnopravnosti.
Svaki pojedinac bira svoj put: netko demonstrira, netko izvodi performanse, a netko ostaje sa strane. No, najvažnije je da pokažemo hrabrost, solidarnost i snagu kako bismo nešto poduzeli. Put je dug, ali ne smijemo odustati.
