Razgovarala: Josipa Bubaš
S Anom Dalbello, teatrologinjom i voditeljicom udruge Teatar od soli, autoricom brojnih kulturnih i umjetničkih projekata, performansa, instalacija i multimedijalnih kreacija, koja se bavi istraživanjem emocija, sjećanja, arhitekture te sudioničkih elemenata u umjetnosti i kulturi, a prepoznatljiva je po radu s otočkom djecom i štićenicima Psihijatrijske bolnice Ugljan, razgovarala sam o kazalištu, kreativnosti i terapeutskom utjecaju umjetnosti.
Josipa: Kako su izgledali tvoji počeci bavljenja kazalištem?
Ana: Nakon završene klasične gimnazije probala sam upisati filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ispitno pitanje je bilo: po kojem slavnom Hrvatu ili Hrvatici bi napravili sinopsis za igrani film. Moj izbor je bila Slava Raškaj. Napisala jesam, ali prošla nisam. U međuvremenu mi je prijateljica, koja je studirala muzikologiju na Filozofskom fakultetu u Bologni, predložila da upišem smjer teatrologije što sam i učinila. Međutim, to je teorijski smjer, a ja nisam baš teorijski tip. Naravno da su predmeti proširili moju percepciju i znanje o kazalištu, filmu, glazbi, umjetnosti općenito. Fokus je bio na povijesti kazališta i filma, kulturalnoj antropologiji, estetici. Nedostajao je praktični dio, pa sam paralelno išla na puno kazališnih radionica, upisala sam glazbenu školu, Scuola di musica Populare Ivana Illich i Muzičku akademiju za saksofon. Zanimao me iskustveni dio rada na sceni, rad na sebi kao izvođaču, glazbeniku i to mi je pokazalo da mogu biti i glumica i glazbenica.
Josipa: Kako se dalje razvijao tvoj interes?
Ana: Nakon diplome radila sam kao asistent režije sa sjajnim Goranom Golovkom u Gradskom kazalištu mladih Split, a kasnije i u HNK Split. Tema predstave je bila vezana za poremećaj prehrane kod mladih ljudi, a radili smo je u sklopu kazališnih radionica. Predstava se zvala Tajni jezik, u kojoj je također sudjelovala i Libela.org koja se bavi poremećajima prehrane kod mladih. Goran Golovko, uz to što je vrhunski redatelj, također je i dramski pedagog, pa samim time je i povezan s raznim kulturnim mrežama i institucijama koje rade sa studentima, adolescentima, djecom i mladima. Organizirao je odlazak u Nizozemsku, u Utrecht. Okosnica projekta bila je razmjena metoda rada s adolescentima. Izveli smo predstavu Tajni jezik s titlovima. Bilo je vrlo važno i korisno vidjeti različite metode korištenja kazališne umjetnosti u svrhu edukacije mladih. Nizozemska puno eksplicitnije scenski prikazuje goruće teme vezane za mlade.
Josipa: Kako funkcionira Teatar od soli? Koliko vas radi u udruzi?
Ana: Za sada smo: Draga Cukina, Nadia Varunek i moja malenkost u upravljačkom dijelu. Draga dolazi iz poslovnog sektora i vrlo je sposobna kreirati i prepoznati dobru ideju i od nje napraviti sjajan projekt, koji može biti održiv i van konteksta otoka. Ona je mozak i koordinatorica Udruge. Nadia Varunek, naša treća solarica, koja vrijedno prenosi novosti, aktivnosti koje su od interesa za rad Udruge. Po broju šalica na Draginom radnom stolu, mogu zaključiti na koliko projekata, odnosno Natječaja radi. Ponekad ih bude šest na stolu. Od prijavnice za Zadarsku županiju, Ministarstvo kulture, Zaklade Kultura Nova, MRRFEU… Nas dvije je zaposlila preko udruge. Imamo još članova i volontera koji se uključuju prema svom osobnom interesu.
Josipa: Koliko je udruga prepoznata na otoku, koliko vas ljudi prihvaćaju?
Ana: Udruga je osnovana 2011. Međutim, život se rijetko odvija kako planiraš. Teatar od soli osnovan je u Splitu, ali životne situacije su me tada vodile malo u Italiju, Brazil, Norvešku i na kraju u Tkon. Udruga nije bila aktivna, pa smo je ponovo registrirali prije dvije godine, samo smo sjedište preselile u Tkonu na otoku Pašmanu.
Počeli smo sa scensko-izvedbenim radionicama za djecu. Bilo je nužno kreirati vidljivost, misiju i strategije Udruge, kako bi nas kontekst prepoznao i podržao kao Udrugu koja djeluje u kontekstu kulture, koja ima vrlo široko značenje. JLS nas podržava, a mi preko projekata podržavamo i obnavljamo važne teme vezane za kulturnu baštinu i stil života otočana. Jedan takav projekt je Nevidljivi Pašman, financiran od Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Projekt je usmjeren na očuvanje kulturne i prirodne baštine otoka Pašman, poticanje održivog razvoja otočnih područja, očuvanje regionalnog identiteta, promicanju tradicije i običaja. Tema su bunari i portreti otočana. Uz izložbu spomenutih tema, pišemo i brošure. Zanimljivo je bilo prikupljanje portreta otočana. Išli smo doslovno od kuće do kuće i skupljali portrete koje smo izložili u Interpretacijskom centru u Tkonu, a trenutno pišemo brošuru o tim portretima. Portreti nam služe kao baza za pričanje o stilu života, kućanstvima, položaju žena, anegdotama iz sela.
Prepoznatljivi smo i na otoku Ugljanu surađujemo s Psihijatrijskom bolnicom, udrugom žena Luzor iz Preka, a partneri su nam umjetnička organizacija Teatro Verrdi iz Zadra, Udruga Trećeprostor, Zavičajni muzej iz Biograda, Gradska knjižnica Biograd, Bacači sjenki iz Zagreba. Radimo na umrežavanju, jer otok je sam po sebi izoliran kontekst.
Josipa: Koje sve aktivnosti provodite?
Ana: Stvaramo metaforičke, kulturne solane. Kroz povijest je sol služila kao element koji konzervira hranu. Mi želimo konzervirati običaje i duh mjesta, polazimo od onog koncepta genius loci. Želimo putem „kulturnih solana“ promovirati duh mjesta ali uvijek ga promatrati kroz širu prizmu. Izbjegavamo klišeje poput onih „tu je kamen, maslina, suhozid“, želimo otoku pristupiti interdisciplinarno, suvremenije, ukazati koliko ima sfera unutar otočkog ambijenta. Koristimo edukativni dio umjetnosti preko radionica, rad s klincima, terapeutski dio umjetnosti, izložbe u cilju promocije otoka, ali izvan tradicionalnih poimanja.
Josipa: Radiš sa štićenicima u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan. Odakle interes za takav rad?
Ana: Pet godina sam radila s grupom Accademia della Follia u Trstu koji još postoje ali je voditelj Claudio Misculin nažalost preminuo. Posebnost te kazališne skupine je što su glumci osobe s dijagnozama. To me iskustvo najviše formiralo i dalo mi taj vjetar u leđa. Zanima me rad a marginalnim skupinama, iako bih se usudila reći da smo svi mi marginalne skupine i da je tanka granica između ludila i normale. Bili smo tri puta u Brazilu s predstavama, naučili smo tekst na portugalskom, a treći je odlazak u Brazil bio rezidencijalni. Bili smo u gradu Porto Alegre u jugu Brazila, gdje smo boravili tri mjeseca i radili predstavu sa štićenicima jedne psihijatrijske bolnice. Bolnica je građena početkom 20. stoljeća, sa štukaturama i ukrasima i bilo je nadrealno u takvoj arhitekturi biti uronjena u svijet psihijatrije. Nevjerojatan mi je bio kulturološki, vegetacijski, geografski šok. Bilo je to vrlo jako iskustvo. Upoznajući Južnu Ameriku, shvatila sam da Europa ide u skroz krivom smjeru s grčkim modelom filozofije i estetike, kršćanstva po pitanju percepcije ljudskog tijela i ludila. U Južnoj Americi ljudi imaju skroz drugačiji odnos prema tijelu i prirodi. Imaju duhovni i duhoviti odnos sa svijetom, povezani su sa sobom, sa svojim tijelom, empatičniji su, iako su siromašniji od nas. To je ogromna zemlja i puno toga se događa, kriminal, droga, nasilja, ali nekako sve je to impregnirano u zajednicu koja funkcionira na neki čudan način.
Josipa: Kako funkcionira tvoj rad u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan?
Ana: Počeli smo prije četiri godine kad sam se doselila na Pašman, ravnatelju sam poslala projekt i životopis, prepoznao je korist za pacijente i tako smo započeli suradnju. Za vrijeme korone prekinuli smo rad, a prije dvije i po godine smo ponovno započeli. Preko scensko-izvedbenih radionica sprovodimo inkluziju i destigmatizaciju. Dva puta smo gostovali u Splitu u Klinici za psihijatriju na Odjelu psihijatrije, s predstavama Let i U oblacima. Na poziv dr. Veljka Đorđevića, izveli smo predstavu U oblacima u Zagrebačkom institutu za kulturu zdravlja, te smo također izveli predstavu U oblacima u Zadru u sklopu vježbe iz kolegija Psihopatologija za studente psihologije i druge zainteresirane studente. Nevjerojatna je volja glumaca za radom, bez obzira na utjecaj farmakoterapije koja ih usporava. Početak radionica kreće iz fizičkog zagrijavanja. Ništa ekstremno, ništa invazivno i nema imperativa, ali je bitno da to tijelo bude u pokretu. Koliko god bio minimalan pokret, bitno da je pokret. Pokušavam kroz kreativan rad oboji njihov boravak u bolnici. Vidimo se tri puta tjedno, uz rad imamo i pauzu za kavu, u kojoj često uhvatim jako interesantne životne epizode glumaca. Kada se stvori situacija u kojima mogu bez ikakve cenzure pričati, tada se rađa tema. Sigurna sam da je u tome ta divna katarza koja se uspostavlja u drami i da na njih to djeluje. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje kako si. To je vrlo teško pitanje i tu izlaze razne dimenzije, emocije i priče. I zapravo kužiš da je to sve univerzalno, da pričaju o slobodi i želji da ne budu sami, ta je želja često pojačana psihozama i shizofrenim glasovima, i to postaje kao neki Lynchovski moment u koji ulazim i tražim fraze koje zapisujem i onda montiram. Glumci su ujedno i autori teksta kojeg interpretiraju, a zapravo pričajući o samima sebi, pričaju o svima nama.
Josipa: Rad s tijelom je općenito nužan za psiho-fizički balans.
Ana: Sve više i više potrebno nam je povezivanje sa sobom i s vlastitim tijelom, pogotovo u radu s mladima. To je univerzalna potreba jer smo preplavljeni informacijama i vezani uz ekrane. Zbog toga primjećujem kod mladih oskudnost u rječniku i oskudan imaginarij, manjak promišljanja. S druge strane, preuranjeno se razvijaju i nemaju mehanizme prihvaćanja tijela. Modeli koji se nude danas stvaraju od djece plačljiva bića, tako da je sve nekako plastično. Djeca su ovisna o vanjskim potvrdama putem društvenih mreža, javlja se i sindrom, FOMO-a Fear of Missing Out/strah od propuštanja nekih za nas važnih događaja.
Josipa: Po tvom iskustvu rada s mladima, postoji li rodna razlika u opterećenosti lajkovima i društvenim mrežama?
Ana: Prije dva tjedna imali smo radionicu sa srednjoškolcima u sklopu Festivala kulture i komunikacija, što je bio organiziran u Biogradu. Imali smo cijeli razred, njih 17 i bilo je i dječaka i cura, ali dečki su mi se činili puno opušteniji. Cure su jako bile opterećene posturom, kretnjama, bilo im je teško slijediti upute da isplaze jezik u vježbi za razgibavanje usne šupljine. To je ta sakrivena krhkost. Da bi došao do nje, moraš nekako doći do njih koristeći njihov govor, ali da ništa ne banaliziraš. Mislim da ni dečkima ni curama nije jednostavno, pogotovo u ovakvim sredinama jer treba puno napora da se osjećaš ugodno i da budeš prihvaćen. Izbora ustvari nemaš. Ako si malo drugačiji, nipošto nije jednostavno i takva djeca jedva čekaju otići odavde. S obzirom na dalmatinski patrijarhalni mentalitet, gdje je žena i danas u nezavidnom položaju, nastojim djevojčicama u osnovnoj školi s kojima radim, stvarno dati na uvid koliko im je bitno prihvatiti vlastito tijelo, voljeti se i osvijestiti sebe i što žele i da je OK, ako ne nose rozu boju i ako se ošišaju kao dečki. Ako je njima to dobro i ne ugrožava druge, to je OK. Učim ih izboriti se za sebe jer su važne, što god radile. Ove godine smo u sklopu jedne predstave kreirali frazu: „Ako plešemo mutavo kolo, ne znači da smo mutave.“, što bi značilo da razumijemo formu u ovom slučaju mutavog kola u kojem se ne govori, ali to nipošto ne znači da ne umijemo komunicirati. Promičem poetični feminizam, pokazujem im kako da se osvijeste i izraze. Okolina je ovdje još patrijarhalna, slična je pejzažu, oskudna, kamena, suha, zato je bitno naučiti ih da cijene i izraze sebe. Pokušavamo njegovati tradiciju ali ne biti njezin rob. Želimo pokazati kako se može izaći iz tradicijskih kalupa, bez da potpuno mijenjamo svoj identitet, unoseći nove elemente. Treba puno vremena za promjene. Draga ima običaj reći da smo mi ledolomci, osiguravamo protočnost kulture u svim svojim oblicima i izričajima. Radimo ono što volimo. Mislim da je to vrlo velika privilegija. Dogode se periodi blokada, dugih premišljanja i analiza, ali na kraju, citirajući Danijela Dragojevića „Bit će kao vrt u jutro“.