Piše: Leonida Kifer
Početkom ožujka održana je premijera inkluzivne predstave za djecu „Tužno pače“ u zagrebačkom Cenntru za kulturu Trešnjevka, a već je imala i svoju prvu sisačku izvedbu. Posebnost ove kazališne predstave je u tome što spaja govorni i znakovni jezik, te predstavlja svojevrstan iskorak u kazališnoj ponudi. Predstava je nastala u okviru projekta „Znak jednakosti“ koji je financiran od strane Ministarstva kulture i medija, a zajedno ga provode udruga za djecu i mlade „Novi svijet“ i „Teatar na Trešnjevci“ CKT-a te udruga „Dlan“. U predstavi glume Tena Pataky i Filip Sever koji će ovaj komad ponovno uprizoriti 27.3. u OŠ 22. lipnja u Sisku, no prije toga igraju 24. i 25. ožujka u Centru za kulturu Trešnjevka gdje su na repertoaru i 5. svibnja.
S Tenom Pataky, mladom zagrebačkom glumicom koja već iza sebe ima značajne kazališne uloge poput one u predstavi „Kameni svatovi“ Gradskog kazališta Žar ptica, popričale smo o tome što je za nju značilo glumiti u inkluzivnog predstavi.
“Bilo mi je jako izazovno i zabavno učiti znakovni jezik za potrebe predstave i iskreno, oduševila sam se koliko je to lijep jezik – kao da rukama, mimikom, pa i cijelim tijelom slikate slike u pokretu. Redatelj predstave Vedran Komerički izrežirao je predstavu na način da se govor, znakovni jezik i pokret tako fluidno pretapaju da sve djeluje poput nekog zaigranog plesa”, kazala nam je Pataky ne krijući kako nije bilo lako svladati glumu uz korištenje znakovnog jezika.
“Na početku je bilo izrazito zahtjevno motorički uskladiti znakovanje s govorom, glumom i scenskim pokretom, kolega Filip Sever i ja znali smo se zafrkavati da nam se mozak puši od napora, ali ponavljanjem i vježbom sve je sjelo na svoje mjesto. Na kraju krajeva, glumac mora moći sve”, naglašava uz osmijeh.
Kao osobu koja je oduvijek imala unutarnji poriv korisno doprinositi društvu ističe kako ju je ovo iskustvo obogatilo profesionalno i osobno.
“Jako sam sretna i ponosna što sam od ideje o inkluzivnoj predstavi uspjela doći do realizacije, gotovo da ne mogu vjerovati da stvarno imamo predstavu kakve do sad nije bilo na hrvatskoj kazališnoj sceni. Otkad sam diplomirala, htjela sam da moj profesionalni umjetnički rad bude na neki način i društveno koristan i ovom predstavom mogla bih ispuniti tu svoju želju ako bude sreće da ju igramo što više i da ju što više mališana u cijeloj Hrvatskoj pogleda. Slabočujna i gluha djeca po prvi put mogu iskusiti kazališni doživljaj u svoj njegovoj punini, u direktnom kontaktu s glumcima bez prevoditelja sa strane, rame uz rame sa svojim vršnjacima koji čuju. Pritom će sva djeca, nadamo se, usvajati vrijednosti o kojima predstava govori, a to su razumijevanje, tolerancija i međusobno prihvaćanje bez obzira na različitosti. Pomisao na to ispunjava me i čini sretnom dok glumim”, kaže mlada glumica otkrivajući što je se posebno dojmilo:
“Nakon premijere bila sam pod jakim dojmom pozitivnih reakcija djece čiji smijeh je Filipu i meni davao energiju tijekom cijele izvedbe. No, ono što me posebno iznenadilo je da su i mnogi odrasli izrazito emotivno doživjeli predstavu, a neki su čak i zaplakali od ganuća. To mi je bilo jako drago čuti.”
Sretna je, kaže, i ponosna što je od ideje o inkluzivnoj predstavi, uz pomoć i vjetar u leđa divnih producenata, udruge Novi svijet iz Siska, uspjela u svome naumu.
“Gotovo da ne mogu vjerovati da stvarno imamo predstavu kakve do sad nije bilo na hrvatskoj kazališnoj sceni. Otkad sam diplomirala, htjela sam da moj profesionalni umjetnički rad bude na neki način i društveno koristan i ovom predstavom mogla bih ispuniti tu svoju želju ako bude sreće da ju igramo što više i da ju što više mališana u cijeloj Hrvatskoj pogleda. Slabočujna i gluha djeca po prvi put mogu iskusiti kazališni doživljaj u svoj njegovoj punini, u direktnom kontaktu s glumcima bez prevoditelja sa strane, rame uz rame sa svojim vršnjacima koji čuju. Pritom će sva djeca, nadamo se, usvajati vrijednosti o kojima predstava govori, a to su razumijevanje, tolerancija i međusobno prihvaćanje bez obzira na različitosti. Pomisao na to ispunjava me i čini sretnom dok glumim”, kaže Pataky.
Zanimalo nas je možemo li očekivati da će ova predstava za djecu potaknuti i druge kazališne umjetnike na bavljenje ovom tematikom pa da ćemo ubuduće imati više ovakvih predstava?
“Ja se stvarno nadam da ćemo pokrenuti trend i da će ovakve inkluzivne predstave uskoro postati uobičajena pojava. To mi je otpočetka bila namjera, otkad mi je prvi put pala ideja na pamet”, ističe ova mlada glumica.
