Josipa Bubaš
S Lorenom Zec, feministkinjom i psihologinjom koja radi u organizaciji SOS Rijeka razgovarala sam o traumatskoj vezanosti i načinima osvještavanja i prekidanja takve vrste odnosa.
Što je traumatska vezanost? Kako se razvija i kako ju prepoznati?
Traumatska povezanost (na eng. trauma bonding) odnosi se na emocionalnu vezanost koja se razvija između žrtve i zlostavljača ili osobe koja uzrokuje emocionalnu štetu, obično kroz cikluse nasilja, manipulacije i kontrole. Osoba koja je zlostavljana može osjećati povezanost sa zlostavljačem zbog miješanja trenutaka ljubavi i pažnje s trenucima nasilja, što stvara vrlo zbunjujuće emocionalno stanje. Ovaj ciklus može uzrokovati da žrtva ostaje u odnosu, unatoč šteti koju trpi. Kroz desetljeća se traumatska povezanost različito definirala i konceptualizirala pa se istraživala kroz pojmove kao što su identifikacija s agresorom, sindrom zlostavljane žene, Stockholmski sindrom, a danas se vrlo često istražuje zajedno s konceptima traume i pojavom (kompleksnog) post traumatskog stresnog sindroma. Različiti autori su kroz godine različito i definirali traumatsko povezivanje, npr. Carnes opisuje “zloupotrebu straha, uzbuđenja, seksualnih osjećaja i seksualne fiziologije kako bi se uplela druga osoba”.
U recentnijoj literaturi nalazimo naziv “Trauma-coerced attachment” što bi na hrvatski mogli prevesti kao “vezanost/privrženost izazvana traumom i prisilom” ili “vezanost prisiljena traumom”.
Unatoč razlikama u terminologiji i poteškoćama u proučavanju povezanosti izazvane traumom i prisilom, gotovo svi istraživači napominju da je važan vanjski uvjet prisutnost kontrole i zlostavljanja te da predstavlja specifični aspekt traume. Obilježena je snažnom emocionalnom vezanošću prema zlostavljačkom partneru, koja ostaje dinamična tijekom odnosa, a ponekad i nakon što odnos završi, a žrtve se u takvim vezama često ponašaju na načine koji mogu zbuniti njihove bliske osobe, članove obitelji i prijatelje, ali i stručnjake/kinje koji rade s ljudima i žrtvama nasilja. Mogu poricati ili umanjivati zlostavljanje i nasilje, inzistirati na preuzimanju odgovornosti za nasilje unatoč dokazima suprotnog, a u nekim slučajevima, štite zlostavljača od pravnih ili društvenih posljedica.
Neki istraživači (npr. Feltenstein & See, 2008) hipotetiziraju da trajna kompleksna trauma i vezanost izazvana traumom i prisilom mijenjaju mezolimbički sustav mozga, vjerojatno slično upotrebi psihoaktivnih tvari, te da nasilno ponašanje i kontrola kroz ponovljeno zlostavljanje postaju normalizirani kod žrtve.
Nasilnici koriste kombinaciju pozitivnih i negativnih taktika prisile kako bi manipulirali, destabilizirali i oslabili osobe koje su odabrali kao metu (Chambers i sur., 2024). To bi značilo da vas na primjer partner jedan dan voli najviše na svijetu, a drugi dan ne želi razgovarati s vama. Jedan dan ste mu najvažnija osoba u životu, a drugi dan vas uvjerava da ste ludi ili glupi, pogotovo ako se ne slažete s njim ili mu se suprotstavite u razmjeni mišljenja.
Je li ona rodno uvjetovana i nalazimo li ju isključivo u intimnim odnosima?
Ne, traumatska povezanost može se javiti u različitim odnosima i kontekstima, proučavana je i kod slučajeva trgovine ljudima, kod ratnih zarobljenika i članova različitih kultova, u talačkim situacijama te unutar nekih drugih obiteljskih odnosa koji nisu nužno partnerski.
Često se pitamo zašto osobe ostaju u toksičnim ili nasilnim odnosima, no takve je odnose teško prekinuti. Zašto je tako i koji su vaši savjeti osobama koje prepoznaju traumatsku vezanost u vlastitom odnosu?
Prije svega, važno je definirati pojmove, odnosno reći što podrazumijevamo kada kažemo toksičan odnos, a što kada kažemo nasilni. Postoje različite vrste odnosa, neki mogu biti loši, ali ne moraju nužno biti nasilni. S druge strane, sama riječ toksično jasno označava da je to nešto što nije dobro za osobu, toksično znači otrovno, znači potencijalno smrtonosno, ili – ako ništa drugo – uz dugoročne i kronične posljedice. Ponekad žene s kojima razgovaram svoje odnose opisuju toksičnima, ali kad malo dublje zagrebemo u ponašanja tih nasilnika i osjećaj straha koji za sobom ostavljaju – vrlo je jasno da se radi o nasilnom odnosu. Ja sam psihologinja koja radi sa žrtvama nasilja i nisam stručnjakinja za partnerske odnose i „popravljanje“ istih tako da moji odgovori uvijek idu iz tog mog iskustva rada sa ženama koje su bile ili jesu u nasilnom partnerskom odnosu. Isto tako, voljela bi naglasiti da odlazak iz nasilnog odnosa ne samo da nije lagan već je i potencijalno opasan. Nasilnici su najgori kada druga osoba obznani svoju ideju da odlazi ili zaista ode. Nekada ostajemo u nasilnom odnosu upravo iz, često sasvim opravdanog, straha da će biti još gore i još opasnije ako odemo.
Ovakvu situaciju javnost, ali i stručnjaci, često opisuju kao ovisnost žrtve o nasilniku, ali time se zaista samo umanjuje kompleksnost cijelog nasilnog odnosa i posljedica za žrtvu koje proizlaze iz njega. Isto tako, ako nam je to dominantni narativ – to definitivno opet i ponovno prebacuje odgovornost na žrtvu i onda u njenoj „ovisnosti“ tražimo odgovore na pitanja zašto nije ranije otišla ili zašto se vratila, umjesto da sagledamo i druge varijable kao što su strah, nepovjerenje u institucije, neodgovarajući institucionalni odgovor na nasilje, ponašanje nasilnika i sl.
Osobe koje prepoznaju traumatsku vezanost u vlastitom odnosu su već ogromni korak napravile samim prepoznavanjem. Educiranje, čitanje tuđih iskustava i savjeta feminističkih stručnjakinja može pomoći u daljnjem osvještavanju i dizanju samopouzdanja. Stručna pomoć je isto dobra stvar, ako je stručnjak/inja upoznat sa svim elementima rodno uvjetovanog nasilja te traumom koja iz takvog nasilja proizlazi. Vježbe postavljanja granica te planiranje budućnosti i eventualnog odlaska, uz traženje podrške od bliskih ljudi ili žena koje su to već proživjele i prošle. I naravno, bilo bi idealno da nakon odlaska žrtva ima mogućnost da više ne mora stupati u nikakve kontakte s nasilnikom, ali to nažalost nije uvijek slučaj.
Postoje li neke pretpostavke, „plodno tlo“ za razvoj tog tipa vezanosti? Koje alate mogu koristiti osobe koje se nalaze u takvom tipu odnosa, kako bi ga lakše okončale?
Postoje istraživanja koja pokazuju korelaciju između rane traume, traume koju nosimo još iz primarne obitelji i kasnijeg ulaska u partnerske odnose s osobama koje su kontrolirajuće i koriste prisilnu kontrolu i tako stvaraju traumatsku vezanost. Isto tako, i određene društvene vrijednosti koje njegujemo mogu olakšati perpetuiranje štetnih obrazaca u partnerskim odnosima, npr. normalizacija ljubomore ili kontrole ponašanja partnera. Što se tiče alata, jako je teško o tome govoriti zato što nikako ne bi voljela da žrtvama dajemo alate kako da se nose s nasilnikom jer je nasilje nešto od čega se treba maknuti i spasiti, suprotstavljanje može biti zaista opasno. Kao što sam već rekla, rad na osvještavanju, samoedukacija, upoznavanje s obrascima ponašanja počinitelja nasilja, rad sa senzibiliziranim i educiranim stručnjakinjama, stvaranje kruga podrške – sve su to stvari koje mogu biti od pomoći.
U zadnjih je nekoliko godina u javnosti sve više prisutna edukacija o rodno uvjetovanom nasilju i nasilju u intimnim odnosima. Je li, po vašem mišljenju, to dovoljno i je li nasilje i dalje normalizirano u našem društvu? Koji su mehanizmi sprečavanja nasilja?
Edukacija je važna, ali nećemo puno postići bez strateškog pristupa edukaciji i senzibilizaciji društva generalno. Isto tako, nećemo puno promijeniti isključivo educiranjem ljudi, ono na čemu moramo raditi su stavovi i vrijednosti koje njegujemo u društvu, način na koji odgajamo djecu u obitelji i što i kako s njima radimo u odgojno-obrazovnim institucijama. Vrijednosti kao što su tolerancija i rodna ravnopravnost te vještine nenasilnog rješavanja sukoba i kritičkog razmišljanja su neophodne ako uopće želimo imati ideju sprečavanja bilo koje vrste nasilja. Uz to, iznimno je važno raditi na mentalnom zdravlju građana i građanki, uključujući i djecu. Pri tome mislim na razne segmente mentalnog zdravlja, od poticanja zdravog nošenja s emocijama, rada na samopoštovanju do osiguravanja dostupnih servisa za podršku obiteljima, roditeljima te razradu traumatskih iskustva. Nadalje, promjena u institucijama i u vladajućim strukturama – kažnjavanje onih koji ne rade dobro svoj posao, stvaranje uvjeta u kojima se može na kvalitetan način raditi s ljudima te pružanje podrške onima koji dobro rade svoj posao i ponekad na svojim leđima nose terete ogromnih sustava.
Naravno, svaka i najmanja aktivnost je važna kako bi se kotačići pokrenuli, ali za sprečavanje nasilja potrebna je duboka promjena u društvu.
Radite na edukaciji stručnjaka i pružate pomoć osobama koje su doživjele ili doživljavaju nasilje. Možete li reći o organizaciji u kojoj djelujete, SOS Rijeka? Koje sve aktivnosti provodite? Tko čini vaš tim i koji su korisnici/e?
Udruga SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava je nevladina i feministička organizacija te je najviše naših aktivnosti usmjereno na pružanje podrške žrtvama rodno uvjetovanog nasilja te na zagovaranje za pozitivne promjene u društvu. U našem Savjetovalištu žrtve partnerskog i/ili seksualnog nasilja mogu dobiti psihološku i pravnu pomoć i podršku, ali i pomoć u drugim područjima kao što je ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi, pomoć u prijavi nasilja, uključivanje u razne integracijske aktivnosti kroz koje stvaramo ženske krugove podrške. Naš tim čine žene, feministkinje, stručnjakinje za ženska i ljudska prava te za rad s osobama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje. U udruzi su zaposlene psihologinje i pravnice koje pružaju besplatnu i individualiziranu podršku našim korisnicama.
