Piše: Nika Šintić
Prije trideset godina osnovan je zagrebački Centar za ženske studije, prvi obrazovni program u Hrvatskoj koji na interdisciplinaran način tematizira iskustvo ženskosti u svim njegovim društvenim, ekonomskim, političkim, kulturnim i intimnim očitovanjima. U pokretanju Centra sudjelovale su Aida Bagić, Rada Borić, Nadežda Čačinovič, Sanja Iveković, Željka Jelavić, Biljana Kašić, Jasmina Lukić, Nela Pamuković, Karmen Ratković, Vesna Teršelič, Neva Tölle i Maja Uzelac, redom istaknuta lica iz svijeta humanistike, znanosti, umjetnosti i mirovnog aktivizma. Uoči Valentinova te davne 1995. godine u prostorijama Etnografskog muzeja okupile su se žene najrazličitije dobi i profesija kako bi ustanovile, produbile i nadvladale neuralgične točke patrijarhalnog ustroja života. Eksperimentalni četveromjesečni program provodio se u sedam modula: Izmišljanje ženskosti, Feminizam, žene, javnost, Ženski identitet, Feministički pristup nasilju, Feminizam i lingvistika, Ekofeminizam i dubinska ekologija, Ženska književnost i žensko pismo te Kineske žene, revolucija i politička promjena, a u sličnom se obliku, uz tematske izmjene, održava i danas. Društveno-kulturni moment njegova nastanka u regionalnom je i domaćem kontekstu bio obilježen nadimanjem patrijarhalno-militarističko-nacionalističke histerije, ali i težnjom za prevladavanjem njezinih pogubnih učinaka kroz uzlet mnogih ženskih inicijativa poput Autonomne ženske kuće Zagreb, Zagrebačkog ženskog lobbyja, Ženske infoteke, Centra za žene žrtve rata te udruge B.a.B.e.
Zamašnjak pokretanju Centra za ženske studije bila je i potreba za oslovljavanjem trauma što su se nepovratno upisale u ove prostore s ratnim razaranjima, zbog čega ne čudi da je proslava njegova jubilarna rođendana započela upravo izvedbom o transgeneracijskoj traumi. U petak, 14. veljače u Zagrebačkom plesnom centru umjetnica Josipa Bubaš izvela je tako Uranjanje, jedinstven multimedijalni performans nastao na temelju tjelesnog, diskurzivnog i teorijskog istraživanja o individualnim pronošenjima obiteljskih povijesti. Hoteći propitati izvorište afektivnih reziduuma koji, naoko u potpunom neskladu s razumskim, pojedinačnim identitetom osobe upravljaju njezinim odlukama, Bubaš uranja u priče svojih pretkinja i u njima otkriva neprobavljen bijes, sjetnu pomirenost, zakržljali jezik i, ponad svega, mrmor života što teče ispod sadašnjeg i svjesnog. Kada bismo „njezine“ predjezične iskaze čitali kao sinegdohu za sudbine žena u povijesti, kurikulum Ženskih studija mogao bi im pružiti neočekivan komplement u stvaranju mjesta gdje ti utišavani glasovi napokon mogu ispričati i kritički obuhvatiti svoju kolektivnu priču.
Josipa Bubaš, Uranjanje / Foto: Tomislav Čuveljak
Za predstavom je uslijedila panel-diskusija „Refleksije ljubavi“ – razgovor o ljubavi, tijelu i rodnim perspektivama kroz umjetničke i društvene refleksije, čije su sudionice, Josipa Bubaš i pjesnikinja i psihoterapeutkinja Aida Bagić, uz moderaciju etnologinje Željke Jelavić s lakoćom ispreplitale teme ratnih trauma, ljubavi prema sebi i mnogolikih aktivnosti Centra.
Prikladno samom datumu održavanja, Aida Bagić provukla je predstavu Uranjanje kroz potku ljubavi, usporedivši je s pjesmom Opomena američke pjesnikinje Jenny Joseph. Pjesma, prisjetimo se, tvori svojevrsnu nježnu, ironičnu i živahnu odu starenju, a svezu s izvedbom Bagić pronalazi u motivu oslobađanja tijela od društvenih normi i naslijeđenih trauma, kao i intimnom otporu svijetu koji ih generira. Takvo što mora biti čin ljubavi, no ne one komercijalne i heteroromantične, već transformativne i feminističke – ljubavi žene prema samoj sebi.
Josipa Bubaš, Željka Jelavić i Aida Bagić / Foto: Danijela Stanojević
Zagrebački plesni centar ove se godine udružio sa Ženskim filmskim festivalom kako bi podržao Centar za ženske studije i prigodno obilježio inicijativu Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, najveću globalnu kampanju protiv rodno uvjetovanog nasilja pokrenutu 2012. godine uslijed statistike Ujedinjenih naroda da će jedna od tri žene – dakle, njih milijardu – tijekom života doživjeti fizičko ili seksualno nasilje. Postupno smanjivanje ovoga broja iziskuje višedimenzionalan, cjelovit, multidisciplinaran pristup – dakle, feminističko obrazovanje. Međutim, slučaj Centra za ženske studije pokazuje da se u svijetu binarne logike takvi napori teškom mukom održavaju. Dosljedno iznalaženju trećega puta, puta kritičkog dijaloga, interaktivnosti, kooptiranja teorije i aktivizma te nadilaženja visokoškolskih hijerarhija, moglo bi se reći da ovo feminističko okupljalište, unatoč disruptiranim pokušajima institucionalizacije, ideološkim pritiscima i prekarnom radu, ustraje upravo zahvaljujući – ljubavi.
*Centar za ženske studije ove godine obilježava 30 godina postojanja, a uz obljetnicu pokreće i kampanju za prikupljanje sredstava kako bi nastavio svoj rad i jačao žensku solidarnost. Ženski filmski festival s ponosom podržava ovu inicijativu.
