Razgovarala: Nika Šintić
U četvrtak, 28. rujna 2023. godine deseci su se Osječanki i Osječana uz podršku grupe aktivista iz Zagreba okupili na Trgu Lavoslava Ružičke tik do zgrade osječke policije. Tjedan dana ranije mlada je studentica socijalnog rada Mihaela Berak upucana iz službenog policijskog oružja od policajca koji je naknadno inzistirao na maštovitim scenarijima kako bi prikrio vlastitu krivnju. Policijska uprava osječko-baranjska njegov je galimatijas ubrzo počela iznositi u javnost, time ozbiljno kompromitirajući povjerenje lokalnog stanovništva. No, ono što je započelo kao spontana inicijativa zabrinutih građana ubrzo je preraslo u prvu osječku feminističku udrugu po imenu Adela. Sa Sanjom Kastratović, osnivačicom i redovnom članicom udruge, razgovarala sam o tim prvim danima udruživanja, ali i aktivnostima udruge, ciljevima i planovima za budućnost.
Kako je došlo do osnivanja udruge Adela?
Priča je počela ovako: jedna moja bivša radna kolegica Maja Celing Celić i ja dopisivale smo se na Facebooku kad se dogodilo to ubojstvo i kad su iz osječke policije na dnevnoj, ako ne i na satnoj razini krenule izlaziti nove gluposti. Već smo ovdje imali takve slučajeve, ali su u pitanju bili mafijaški obračuni pa nitko nije obraćao toliko pažnje; ovo je bila situacija gdje je policajac kojemu bismo obje kao roditelji ženske djece trebale vjerovati nastrijelio mladu djevojku. Mogle smo se sa time identificirati, jer moja kćer ima 12 godina a kolegičina 15; njezina je već počela izlaziti a moja će za koju godinu, i prije svega ovoga rekla bih joj da, ako se nešto dogodi, zove policiju. Sad to više ne bih napravila.
Pošto smo obje u aktivističkim krugovima, često se srećemo na prosvjedima koje organiziraju naše osječke udruge poput Centra za mir i Nansen dijalog centra. Međutim, kome god smo od njih poslale poruku, svi su se u tom trenutku našli izvan Osijeka. Nakon što je izašao članak o tome da se dogodilo ispaljenje sigurnosnog metka, pozvale smo svoje prijatelje preko Facebooka da dođu na kavu ispred Željezničkog kolodvora kojega točno jedna uska cesta dijeli od policijske postaje. Bilo je to otprilike tjedan dana nakon ubojstva Mihaele Berak. Pozvali smo ljude da si u termosicama ponesu kavu i da skupa popijemo kavu i damo policiji do znanja da ne može to tako. Na kraju nam se odazvalo nekih 70-ak do 100 ljudi, što uopće nismo očekivale, nego smo mislile da će doći naši najbliži prijatelji i obitelj da podrže naš bunt. Organizirale smo još jednu kavu nakon toga i tako krenule s događajima svakog 20. u mjesecu; 20. listopada po prvi put smo službeno prijavile skup i okupile se na Trgu slobode, a tada su nam se pridružili i roditelji Mihaele Berak. To je bilo iznimno teško. Do tog trenutka nismo uopće poznavale njezinu obitelj nego smo komunicirale s njezinom kumom, koja je uopće bila dovoljno prisebna da u cijeloj toj situaciji razgovara s nama.
Kakva vam je bila suradnja s policijom, s obzirom na to da su inicijalni skupovi pod nazivom „Sigurnost i povjerenje“ prozivali upravo njihove propuste u slučaju Mihaele Berak?
Policija nas sasvim solidno i pristojno ignorira, svako naše okupljanje jako dobro osigurava i mogu reći da nikad u životu nisam imala bolju suradnju s policijom. Normalna procedura organizatora je da policija zove kada se prijavljuje skup, i prvi put su bili sumnjičavi kada su shvatili da se naš skup naziva „Sigurnost i povjerenje“. Kada me policijski službenik upitao kakav je to sad naziv, jednostavno sam mu odgovorila da je to sve što tražimo, da imamo povjerenja u policiju i da se osjećamo sigurno, što trenutno nije tako. Isti taj službenik zove svaki put, i sada već zna kakvi su naši skupovi pa pita: „kod vas će sve biti pristojno i bez vrijeđanja, zar ne?“. Jako sam ponosna na taj diskurs koji smo uspjele ostvariti, sadržan u tome da vrlo argumentirano, nekad možda i oštro, ukažemo na nepravilnosti u sustavu, ali da nikada ne zalazimo u sferu vulgarizama. Mi tražimo odgovore na zdravorazumska pitanja koja se svakome nametnu kada mora slušati gluposti jer te gluposti plasira netko u poziciji autoriteta.
Foto: Udruga Adela
Što bi istaknula kao ciljeve u tim najranijim danima udruživanja?
Prva pokretačka snaga, prvi vjetar u leđa bio je taj da nam je dosta da ubijaju žene, i da takve nesuvislosti izlaze iz institucija koje predstavljaju državu. Kada je prošlo nekoliko dana, shvatili smo da je i taj dečko, koji je sada ubojica, također žrtva tog sustava, jer u jednom normalnom, odgovornom društvu on nikada ne bi bio blizu oružja. Dakle, sustav ne valja kroz cijelu svoju hijerarhiju. Treća važna stvar bila nam je vratiti povjerenje građana u policiju koja prva može spriječiti takve događaje. Ako potencijalna žrtva femicida nazove policiju i oni pravilno i ozbiljno reagiraju, mogu spasiti život. Zato su nam se skupovi i zvali „Sigurnost i povjerenje“.
Kako sada, s odmakom od gotovo godinu dana, sagledavaš cijelu situaciju? Bi li rekla da ima pomaka u pozitivnom smjeru i jesu li vas strukture s kojima ste nastojale ući u dijalog uvažile i čule?
Redovito smo slale upite u policiju s namjerom da nam objasne te budalaštine koje su izgovorili, i ne odustajem od toga da su to budalaštine; i u službenom mailu policiji iskoristila sam isti taj izraz tražeći od njih da javnosti objasne te budalaštine koje su iz njihovih redova izašle. Bolje riječi za to nema.
Uvijek smo na svoje upite dobivali birokratske odgovore, sve do jednog puta kada je došlo do prave ljudske komunikacije i ljudskog, emotivnog odgovora, gdje je netko u toj policiji priznao da su možda malo krivo nastupili u javnost sa slučajem Mihaele Berak i da im to nikako nije bila namjera. Svakako mislim da je to korak naprijed, ali još uvijek nije dovoljno. Ipak, kao što sam napomenula na početku, organizirali smo prosvjede koji su direktno njih kritizirali, ali su oni svejedno sve korektno odradili, uvijek bi diskretno stajali sa strane na našim okupljanjima – jer zakonski moraju biti tamo – i nikada ne bi bili napadni.
E sad, je li se nakon godinu dana promijenilo to da bih ja rekla djetetu da zove policiju? Možda pola-pola. Još uvijek nisam sasvim sigurna. Prije samog suđenja Marku Smažilu izašli su službeni rezultati vještačenja, prema kojima on ima problematične crte ličnosti. Tko zna koliko je takvih ušlo u policiju? Smažil je sada igrom slučaja u javnosti jer je ubio nekoga.
I dalje mislim da je sustav jako oštećen time što su njihove plaće izrazito male a taj posao može biti i vrlo rizičan, uvijek su na prvoj liniji nasilja no, kada se sve zbroji i oduzme, ispada da u policiju odlaze oni koji nemaju puno drugih opcija. Kao ljevičarka uvijek ću reći da je nužno podići plaće i poboljšati uvjete rada; oni, primjerice, uopće nemaju ormariće za oružje. Smažil je u prvoj policijskoj postaji radio na porti, a jedan policajac na porti svakako ne treba 24 sata na dan imati sa sobom pištolj.
Politologinja Dunja Bonacci Skenderović dala nam je podatke o tome kako je u sedam godina pet policajaca ubilo trenutne ili bivše partnerice službenim oružjem. Smažil je šesti, i od svih njih samo je on u tom trenu radio, dok su drugi bili na dopustima, pauzama, bolovanjima i sl., što znači da sa sobom uopće nisu trebali imati službeno oružje.
Aktivistički performans / Foto: Udruga Adela
S obzirom na to da se izvještavanje o femicidu često može vršiti na vrlo problematičan način, kako bi u tom kontekstu komentirala medijsko pokrivanje slučaja Mihaele Berak?
Mediji su odradili sjajan posao. Da nisu, sve ovo ne bi bilo na nivou na kojemu jest. Od lokalnih do nacionalnih medija, svi su jako dobro, argumentirano i redovito pratili naše događaje.
A što se tiče slučaja ubojstva, prvih nekoliko dana prenosili su ono što im je policija dala, i dobro da jesu, jer iz toga što su oni citirali policiju cijelo vrijeme mi smo dobili priču o samoubojstvu, sigurnosnom metku, o tome da se on, eto, malo zaigrao. Svaki članak, barem u onim ozbiljnijim medijima, imao je određenu kritičku notu prema izjavama policije, osim inicijalne teorije o samoubojstvu kada još nitko niti nije mogao znati ili shvatiti što se dogodilo.
Čim je to krenulo, javilo se stotinu nelogičnosti i mediji su o tome progovarali na kritički način. Možda zato u ovom slučaju izvještavanje i nije bilo toliko problematično koliko u takvim situacijama zna biti. Primjer dobre prakse je i članak o Mihaeli sa portala VoxFeminae koji govori o njoj kao osobi, djevojci koja studira socijalni rad i želi pomagati svijetu. Općenito se nije puno prekopavalo i pisalo o Smažilu, nego se stavljao naglasak na patnju obitelji i na samu Mihaelu.
Kako to da je udruga dobila feministički predznak i tako postala prva feministička udruga u Osijeku?
Možda inercijom; i kolegica Maja i ja smo feministkinje, i od početka nismo imale namjeru to skrivati. Nemamo nikakve pretenzije na to da budemo politički neutralne, a možda smo time neke ljude i odmaknule od našeg djelovanja, ali smo s druge strane dobile podršku intelektualaca koji jako puno vrijede u ovom radu, poput povjesničarke Ane Rajković Pejić.
U samom početku bila je to doista inicijativa zabrinutih građana, ali činjenica je da je ubijena žena koja ne bi bila ubijena da je bila muškarac. Shvatile smo da, iako smo u gradu imali prosvjed za Mirelu Čavajdu, Noćni marš i sl., sve su to – na odličan način – odradile ljudskopravaške udruge. Logično nam se nametnulo da Osijeku treba jedna izričito feministička udruga, i čim smo se tako profilirale, počele smo dobivati podršku na regionalnoj razini, pa smo, recimo, dobile poziv na edukaciju od zaklade SOLIDARNA a javili su nam se i iz FemPlatza u Beogradu.
U Tenji, prigradskom naselju jugoistočno od Osijeka, još od 2001. godine postoji ženska udruga „IZVOR“, ali su se s promjenom vodstva oni nekako preusmjerili na druge stvari, primjerice projekte „Zaželi“ za pomoć starijim osobama. To je jako kvalitetno i potrebno, ali nije feministička stvar.
Kako to da osim Izvora u Osijeku nije ranije bilo neke feminističke udruge?
Zato što je Osijek mala sredina; ne postoje opcije za iznošenje ovakvih pomalo škakljivih stvari bez da se netko jako izloži, a u nekim situacijama i ugrozi vlastitu egzistenciju.
Nevladin sektor je pak priča za sebe; udruge se često moraju pomalo autocenzurirati kako bi mogle djelovati u sklopu specifičnih projekata, i to je problem projektnog financiranja. Mi smo svoje aktivnosti do sada pokrivale podjelom troškova, ali tako ne može dovijeka. Zato smo od samih početaka inzistirale na performansima, koji se uvijek mogu protumačiti kao umjetnički izričaj, pa putem njega možemo reći ono što želimo bez da ovisimo o ikome.
Problem je i u tome što se sama riječ feminizam još uvijek smatra psovkom.
Otkuda je došlo nadahnuće za samo ime udruge? Ima li ono kakve veze sa sisačkim Centrom za žene Adela?
Centar za žene u Sisku nazvan je po sisačkoj spisateljici Adeli Milčinović, feministkinji koja je spadala u srednji društveni sloj. Kada smo mi u studenom prošle godine odlučile osnovati udrugu, imale smo desetak prijedloga za ime, od kojih su dva ušla u uži krug izbora: Lela kao staroslavenska „šumska božica“ i zaštitnica prirode i Adela po Adeli Pavošević, koja je za razliku od Adele Milčinović bila radnica i povela jedan od prvih ozbiljnijih štrajkova na ovom području. Živjela je između dva svjetska rata i bila je otvorena komunistkinja, za što je, budući da je komunizam u to vrijeme bio ilegalan, bila i suđena i uhićena, a također je organizirala štrajkove protiv industrijalca Adama Reisnera koji je izrabljivao svoje radnike. Adela Pavošević nekoć je imala svoje naselje u Osijeku ali ga više nema, no Reisneru je i dalje posvećena jedna ulica u Osijeku.
Nikako se nismo mogle odlučiti između mitske figure božice Lele i toga da se odmah otvoreno politički situiramo, ali smo nakon postavljanja tog pitanja na Facebooku sjele i razgovarale o tome da želimo da se zna kako je udruga na lijevoj strani političkog spektra. Doduše, kad hoćemo opisati Adelin život i djelo i dalje kamufliramo činjenicu da je bila komunistkinja, jer je za mnoge ljude to, kao i feminizam, psovka.
Stariji među nama sjećaju se nekadašnjeg naselja Adela, a čak ga je opjevao i jedan lokalni bend, ali mlađe generacije gube tu svijest. I zato smo željele naglasiti Adelinu priču o borbi za obespravljenost, za sve one koji nemaju svoje ulice i trgove.
Foto: Udruga Adela
Kakvim se još sve aktivnostima bavite?
Imamo puno ideja, a s obzirom na iznenađujuću posjećenost naših događaja, evidentno je da u Osijeku takvog nečeg nedostaje. Stale smo pred osječki Hod za život te radimo i Tihu misu Arijane Lekić-Fridrih, koju smo prvi put odradile zajedno s njom nakon što nam se javila za suradnju, i onda smo se dogovorile da same nastavimo taj performans. Važno nam je da jasno i artikulirano adresiramo problem, jer smatramo da nasilni nastupi i vrijeđanja imaju suprotan efekt, što se i vidi. Na prvoj Tihoj misli bile smo Maja, Arijana i ja, na drugoj nas je bilo četiri a sada na trećoj se okupilo čak devet žena, s time da sam ja u to vrijeme branila završni rad na Centru za mirovne studije u Zagrebu. Već na drugoj misi iz obližnjeg su nam kafića donijeli vodu, a kasnije i kavu; prema tome, takav tip nenasilnog otpora šutnjom primijeti se više od galame.
Imamo vlastite radionice, sudjelujemo i u onima drugih feminističkih udruženja a organiziramo i različite tribine koje su također dobro posjećene. Na jednoj nam je Dunja Bonacci predstavljala svoju brošuru o istraživanju femicida, a radile smo i panel „Jesu li feministkinje zaista brkate?“, što je bilo odlično, i napunile smo cijeli kafić. Povodom 155. obljetnice rođenja aktivistice Emme Goldman održale smo i tribinu o njoj u suradnji s Centrom za anarhističke studije, a planiramo i ekofeminističku tribinu do kraja ove godine. Radile smo i književni natječaj za kratku priču, i pobjednički tekst objavljen je na portalu Lupiga.
U Osijeku ne manjka odličnog sadržaja, trenutno traje i Osječko ljeto kulture koje ima izvrstan program, ali sve se to odvija kroz jednu drugu prizmu. Udrugom Adela izveli smo kulturu i umjetnost izvan galerije, gdje neće možda svatko ući.
Koliko imate članova i kako je ustrojena udruga?
Mi smo direktno demokratska udruga i inzistirale smo na tome da nemamo ni predsjednicu ni koordinatoricu niti ikakvu hijerarhijsku strukturu, jer je smatramo protivnom feminizmu. Imamo podržavajuće i redovno članstvo. S obzirom na obveze i prava redovnih članova, tražimo da svatko tko tek uđe u udrugu provede barem godinu dana u podržavajućem članstvu i da se u međuvremenu dovoljno upoznamo, i moramo ih prihvatiti svi mi koji smo redovni članovi udruge.
Redovni članovi spadaju u skupštinu i inzistiramo na konsenzualnom donošenju odluka, što je nekada izazovno i može dulje trajati nego kad osoba sama odlučuje, ali su odluke daleko kvalitetnije. Iz tog razloga primanje u članstvo nije olako; nije nam cilj imati puno članica, nego imati osobe koje će znati, moći i htjeti doprinijeti ciljevima udruge. Trenutno je oko šest aktivnih članova i članica, što znači šest različitih mišljenja, ali smatramo da je bolje tako nego da imamo nesuglasice oko preuzimanja odgovornosti ako dođe do pogreške. Ovako smo svi zajedno i u uspjehu i u promašaju, i za sada to jako dobro funkcionira.
Ima li nešto što bi mogla prepoznati ili istaknuti kao goruće pitanje na koje se feminizmom u osječkom, a i u hrvatskom kontekstu, treba odgovoriti?
Mislim da trebamo srušiti kapitalizam, to bi nam riješilo jako puno problema (smijeh). Ali ono zbog čega smo i napravile tribinu „Jesu li feministkinje zaista brkate“ i reklamirale je kroz igre riječi poput „Adeliranje-paneliranje“ koje su svakome izazivale osmijeh, jest da se ljudi, kad im se spomene feminizam, iz nekog samo sebi znanog razloga, jednostavno naježe. Naša je misao vodilja da feminizam uvedemo odozdo i učinimo ga samorazumljivim. Dobile smo dojam da pritom trebamo krenuti otpočetka i razbiti tu predrasudu da smo mi neke ljute žene koje žele Kalašnjikovom ubijati muškarce.
Na primjer, na svakoj tribini stavljamo naglasak na činjenicu da patrijarhat stavlja muškarce i žene na suprotstavljene strane i tako šteti i jednima i drugima, a i na muškarce stavlja ogroman teret. Ne želimo mi ukinuti muškarce (smijeh) ali je nešto toliko samorazumljivo nekada teško približiti ljudima.
Foto: Udruga Adela
Je li se istraživanje o brkatosti žena vršilo empirijskim putem i do kojih je zaključaka došlo?
Na toj tribini je gostovala aktivistkinja, dramaturginja i izvršna direktorica Centra za ženske studije Dorotea Šušak, profesorica Kristina Peternai Andrić koja je napisala knjigu Neposlušne te Ana Rajković Pejić iz Hrvatskog instituta za povijest koja je moderirala tribinu. Bile su to tri posve različite perspektive: Kristina Peternai Andrić predaje književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku i ona je objašnjavala kako se formirao ženski identitet kroz povijest književnosti, Dorotea Šušak je cijelu stvar aktualizirala a Ana Rajković Pejić povela je razgovor na način da su sve tri zaključile isto što i nas dvije: da se feminizam ostvaruje u svakodnevnom djelovanju. Tako da nismo imale pretenzije zaključiti jesu li feministkinje zaista brkate, nego pokazati da smo zapravo normalne žene bez želje da dekretom ukinemo muški rod.
Što sve imate na vidiku u budućnosti?
Ove godine ćemo napraviti ekofeminističku tribinu, pošto smo na ovom području doživjeli gorenje plastike, u Belišću i Valpovu imamo ozbiljno zagađenje Karašice a tu je i čuvena Baranja sa svojim farmama. Odlučile smo napraviti i jedan antimilitaristički foto-natječaj, što je ideja u začetku ali je jako aktualna jer nam se od 1. siječnja vraća obavezan vojni rok, a i zato što antimilitarizam smatramo feminističkom pričom. Imamo u planu i registrirati se i raditi nekakav projekt, no trenutno tražimo gdje da se apliciramo a da nas to ne dovede u situaciju autocenzure. Jako je iscrpljujuće ali i nadopunjujuće bilo i to što sam ja paralelno uz posao pohađala i mirovne i ženske studije, što se međusobno jako dobro nadopunilo i iz toga je izašla jedna mirovna i feministička priča.
