Piše: Ivana Perković Rosan
Udruga žena Luzor u Prekom na otoku Ugljanu prije 19 godina bila je prva ženska udruga u mjestu a sada se može pohvaliti mnoštvom postignuća, među kojima i oznakom hrvatski otočni proizvod za magnet i privjesak za ključeve na sparu. Jedan od njihovih najpoznatijih projekata je Otočka besida, tradicionalna ljetna manifestacija kojom rade na očuvanju baštine i priješkog govora, a one su i čuvarice sjećanja na veliku tragediju koja je 2. studenog 1891. pogodila Preko. Naime, taj dan je u brodolomu stradalo 16 prijeških lavandijera, a Udruga žena Luzor sudjeluje u obilježavanju tragedije koja je pogodila svaku kuću u ovom malom mjestu. O radu udruge, o Otočkoj besidi, kao i o priješkim lavandijerama razgovarale smo s predsjednicom Udruge žena Luzor Vilmom Jozić.
‘Udruga žena Luzor osnovana je 2005. godine i u to vrijeme bila je jedina ženska udruga u Preku. Glavni cilj osnivanja udruge bio je okupljanje žena na otoku, njihovo druženje, rad u sklopu udruge te poticanje žena na razvoj njihovih dosadašnjih kompetencija, umjetničkih sklonosti te razvijanje kreativnosti općenito. S obzirom na činjenicu da smo potekle s otoka, jedan od ciljeva udruge svakako je očuvanje baštine i priješkog govora pa je ova naša inicijativa utkana u sve naše projekte’, ispričala nam je gospođa Vilma.
A da njihov rad ne prolazi nezapaženo dokaz je i priznanje koje su dobile prije dvije godine, točnije oznaka HOP, hrvatski otočni proizvod, za magnet i privjesak za ključeve na sparu.
‘Spara je tradicionalni predmet koji nastojimo oteti zaboravu popularizirajući ga, kako među našim otočanima, tako i prema turistima. Spara je izum snalažljivih otočnih žena koje su izrađivale maleni okrugli jastučić od tkanine te ga punile vunom. Nosile su ga na tjemenu kako bi ublažile pritisak tereta koji su svakodnevno nosile na glavama. U košare (kofe) stavljalo se granje za vatru, vreće s maslinama, a u drvene posude voda. Danas nam je bitno mlađe generacije poučiti ponešto o vrijednosti spara u našoj prošlosti te naučiti ih da i sami izrade svoju sparu. Doista, to nije nimalo lagan posao pa mlađe generacije u takvom izazovu šivanja spara spoznaju i vrednuju rad svojih predaka’, istaknula je.
Kako kaže, priča o sparama nadovezuje se na priču o preškim (priješkim) lavandijerama, a ujedno je i priča o ženskoj emancipaciji u tradicionalnoj otočnoj sredini.
‘Lavandijere su priješke pralje koje su prale rublje zadarskoj gospodi do 60-ih godina 20. stoljeća i tako skrbile o svojim obiteljima. Žene iz Preka slovile su kao najurednije i najpedantnije i nitko se s njihovom vještinom pranja rublja nije mogao uspoređivati. Rublje su prale na tradicionalan način u lušiji, potom ga ispirale na Vrulji (mjesto na kojem izvire bočata voda), sušile i glačale (sumprešale). Lušija je pripravak od pepela i vruće vode koji se koristio za izvlačenje nečistoće iz rublja. Ponekad su njime žene prale i svoju kosu jer je kosi davao sjaj. Na Dušni dan 2.11.1891. nedaleko od otočića Galevca u olujnom moru prevrtanjem gajete život je izgubilo 16 prijeških lavandijera. Nesreća se dogodila u 7 sati, kada se brod u olujnom nevremenu prevrnuo i potonuo na dubinu od tri metra. Od 31 putnika, sedmorice muškaraca i 24 žene, stradale su one lavandijere koje su pod palubom štitile rublje. Najstarija lavandijera imala je 75 godina, najmlađa 14, a među poginulim ženama bile su i dvije trudnice’, ispričala nam je Jozić dodavši i kako su lavandijere po rublje odlazile u ponedjeljak, a opranu i izglačanu robu su vlasnicima vraćale subotom brodovima na jedra ili vesla.
Ovaj brodolom bila je velika tragedija za Preko jer je gotovo svaka kuća bila povezana s nekom od poginulih pralja.
‘Njihovo stradavanje i danas se obilježava, a na Vrulji je umjetnik Anselmo Dorkin izradio spomenik lavandijerama Naša mati. Na obali otočića Galevca, u čijoj se blizini dogodila nezamisliva tragedija, nalazi se prvi spomenik poginulim praljama. Do današnjih dana stanovnici Preka njeguju sjećanje i uspomenu na svoje lavandijere. Udruga žena Luzor u obilježavanje tragedije stradavanja lavandijera nastoji uključiti mlade otočane, vrtićarce i osnovnoškolce. U njihovim se odgojno-obrazovnim ustanovama priča o lavandijerama te se djeca na kreativan način uključuju o ovo obilježavanje, npr. oslikavanjem biorazgradivih lampiona i puštanjem istih u more. Godine 2021. glazbeno-scensko djelo Ive Nižića i Slavka Govorčina „Rekvijem za 16 lavandijera“ izvedeno je u crkvi Gospe od Ružarija u Preku, pod redateljskom palicom dramske umjetnice Milene Dundov i sudjelovanjem Zbora Condura Croatica, Udruge žena Luzor, Ženske klape Lavandijere te djece i mladih iz Preka. Na takav se način obilježava najtragičniji povijesni događaj u Preku’, rekla nam je.
Udruga žena Luzor od samih početaka bavi se i humanitarnim radom, a tako su i ovo ljeto surađivale s Udrugom žena oboljelih od raka dojke ‘Nismo same’. Dobitnice su brojnih nagrada i priznanja u svom djelovanju, a posebno se ponose nagradom Općine Preko i Zadarske nadbiskupije „Sveta Stošija“.
A projekt udruge po kojem su najprepoznatljivi jest Otočka besida, manifestacija kojom se pokušavaju od zaborava očuvati običaji i jezik.
‘Riječ je o već tradicionalnoj, ljetnoj manifestaciji u kojoj članice udruge postaju amaterske dramske i glazbene umjetnice. Priredba je satkana od kratkih humoreski i skečeva koje opisuju život otočana u svakodnevnim situacijama na lagan i humorističan način. Članice udruge često same pišu tekstove koji se izvode na ljetnim pozornicama Preka. Surađujemo s dramskim umjetnicama, dugogodišnjom glumicom Kazališta lutaka Zadar Milenom Dundov te s dramaturginjom Anom Dalbello koja uspijeva naš rad modernizirati i prezentirati na najkvalitetniji mogući način. Svakako i u Otočnoj besidi već dugi niz godina implementiramo našu djecu iz Preka koja nam se rado odazivaju, a sinergija daje odlične rezultate. Ove je godine Besida bila posvećena spari i očuvanju priješkog kola koje polako odlazi u zaborav. Bilo je jako emotivno vidjeti da curice i dečki plešu kolo. Nadamo se da će to postati nova tradicija. Ovo je izvrsno posjećeno događanje za koje se uvijek traži mjesto više. Naravno, svi su naši projekti realizirani u suradnji s Općinom Preko i Turističkom zajednicom Općine Preko, koje prepoznaju i cijene naše djelovanje i rad.’, kaže Jozić dodavši kako s teatrologinjom Anom Dalbello surađuju i na projektu Besida oliti rič za koju su dobile europska sredstva.
‘Tim projektom želimo kod djece i mladih očuvati priješki govor od zaborava. S djecom i za djecu organiziramo obilježavanje blagdana svete Lucije, učimo ih tradicionalnoj tehnici pletenja maslina za Cvjetnicu i mnoge druge zanimljivosti’, ispričala nam je.
Članice udruge iz zaborava su izvukle i ‘tkanje’ na tkalačkom stanu.
‘Isto nam je poslužilo za tkanje tradicionalnog odjevnog predmeta s narodne nošnje – kanice. Kanica je uski šareni pojas kojim se veže haljina na narodnoj nošnji, a nosila se samo u svečanim prilikama. Izradom spara, kanica i brojnih drugih rukotvorina nama brzo i aktivno prolazi vrijeme na otoku. Spomenimo i našu pjevačku skupinu „Luzarice“ čije članice pjevaju i narodne dalmatinske pjesme i crkvene pjesme, ono što je našim članicama drago. Međutim, ponosne smo i na jednog muškog člana, gospodina Davora Stipanova koji nam vjerno pomaže i u glazbenom i dramskom izričaju.
Jozić dodaje i kako imaju sreću da Preko, za razliku od mnogih otočnih mjesta u Hrvatskoj, nema problema s dostupnošću zdravstvene skrbi.
‘Mi smo nadomak Zadra i prometna povezanost s gradom je odlična pa nemamo većih „otočnih hendikepa“ kao što su problemi u medicinskoj skrbi, problemi nedostatka lijekova i slično. Dobra brodska povezanost čini našu kvalitetu života odličnom. Nedostatku kulturnih aktivnosti na otoku priskačemo svojim druženjem i aktivnim radom tijekom cijele godine i tako popratimo sve aktivnosti na otoku, surađujemo s drugim udrugama i svima se rado odazivamo’, zaključila je.