Razgovarala: Josipa Bubaš
S Vesnom Perunović, srpsko–kanadskom umjetnicom bogate internacionalne karijere, koja je nedavno održala izložbu u Pogonu, u organizaciji Galerije 90–60–90, razgovarala sam o temi njezine izložbe – domu i migracijama, umjetnosti i posvećenosti kreativnom procesu i uvjetima rada na umjetničkoj sceni.
Josipa: Nedavno ste održali izložbu u Galeriji 90-60-90. Možete li reći nešto o izložbi?
Vesna: Kustosica Galerije 90-60-90 Marijana Stanić i ja smo odlučile da za izložbu pod nazivom Longing to Belong / Žudnja za pripadanjem, izdvojimo selekciju iz moje skorašnje video produkcije, radove koji se bave temom izmještanja, domom i tranzicijom. Prostor Pogona se pokazao kao idealna platforma da se prezentiraju ovi radovi, koji su svi uniformno crno–bijeli i koji su svi bazirani na mojim performansima izvedenim u raznim rezidencijalnim boravcima u svijetu, primjerice u New Yorku, Malti, Berlinu i Torontu, a koji se bave narativom migracije, kretanja i žudnjom za pripadanjem. Audio zapis ovih video radova je dosta značajan za njihovo razumijevanje, jer on potencira ideju kretanja, traženja i lutanja; on je ostavljen da se slobodno miješa i egzistira u prostoru galerije, i da tako stvara jednu unikatnu kompoziciju kakofonije, kroz koju se balansira i povezuje zvuk i slika i stvara jedinstvena atmosfera. Dominantan zvuk koji također sve povezuje je audio zapis iz videa Finding love, u kome se konstantno ponavlja jedan te isti iskaz: “I love you”. To je rečenica koja dočekuje a ujedno i ispraća publiku sa moje izložbe kao jedna konfirmacija empatije, nade i utjehe.
Rad Vesne Perunović / Foto: privatni album
Josipa: Proveli ste više od trideset godina u Kanadi, kakvo je vaše iskustvo preseljena i snalaženja, kako su novi utjecali na vašu umjetnost i koliko je činjenica da ste umjetnica otežala ili olakšala tu poziciju?
Vesna: Iz Srbije sam otišla 1988. godine s mladom familijom, tada mi je kćerka imala 6 godina. Otišli smo odmah nakon moje magistrature i solo izložbe na faksu pa nisam ni započela karijeru u svojoj zemlji. Prvih godina u Kanadi sam slikala, budući da sam obrazovana kao slikarica, ali nisam imala osjećaj da to slikarstvo ima neki značaj i kontakt s okolinom u koju sam se preselila. Slikarstvom sam se bavila možda još godinu dana a zatim sam počela eksperimentirati, primjećivati materijale koji mi do tada nisu bili u fokusu, uglavnom one nađene. Zatim sam krenula raditi sa ženskom odjećom, intimnim rubljem i čarapama koje sam konstruirala i dekonstruirala i od njih stvarala nove asemblaže koje su odjednom govorile novim jezikom u toj mojoj novoj situaciji izmještenosti i dijaspore. Pojavilo se značenje koje nisam primjećivala u slikarstvu. Preseljene je uvijek traumatično, posebno jer tada nisam vladala jezikom kao danas. Čovjek mora puno da uči i da se adaptira, a kada imate porodicu, nužnost da se snađete u novoj sredini je ekstra opterećenje, to je borba za opstanak: kako naći stan, platiti režije, organizirati život. Komunikacija je posve drugačija u toj sredini, ljudi su, iz naše perspektive gledano, mnogo više rezervirani, ne postoji spontanost, nego restriktivnost u komunikaciji. To je ipak drugačija, puno veća sredina s puno nacija, novi svijet koji nam jer bio nepoznat, ali sam upijala nove, atraktivne stvari koji su me natjerale da mislim i radim umjetnost na neki drugačiji, neposredniji i eksperimentalniji način. Tako nastali radovi bili su direktan odgovor na osjećanja u dijaspori. Koristila sam nove materijale, počela sam komunicirati s njima na nov, direktniji, vrlo jednostavan, ekonomičan način i s malo materijala uspjela sam stvoriti rječit i efikasan jezik i kroz te sam radove počela ostvarivati komunikaciju s novom sredinom.
Rad Vesne Perunović / Foto: privatni album
Josipa: Vaši rani radovi vezani su i uz rodna pitanja. Što vas je, iz konteksta dijaspore, privuklo toj temi?
Vesna: Ti radovi ispituju intimne muško – ženske odnose. Dali su mi priliku da se bavim onime čime se inače bavim – a to su suprotnosti raznih osjećanja vezanih za ljudsko iskustvo poput straha, tenzije, nade i zadovoljstva. Vezani su elastičnim fleksibilnim materijalima kao što su ženske najlon čarape, u kombinaciji s oštrim predmetima koji imaju potencijal ranjavanja i nasilja i između sebe stvaraju balans. Ne znam jesam li feministkinja jer ne dolazim iz tog nasljeđa, već uvijek pokušavam ostvariti balans, pomiriti različitosti. Tako razmišljam i o drugim temama poput migracije i doma, tranzicije. Pokušavam smanjiti razlike, dovesti ih u ekvilibrij. Skulpture su elegantne ali imaju tenziju jer se granice materijala čarapa pomjeraju i na taj način stvaraju određenu toleranciju. U prvoj sam seriji koristila bijele čarape s objektima poput srpa i noža, a kasnije sam uvela crvene čarape i pijesak u kombinaciji s amorfnim organskim masama koje među sobom ostvaruju dijalog. To je bilo 2000–ih tada sam više bila fokusirana na našu porodicu i našu malu zajednicu, nego na svijet oko nas. Tada sam uvela i performans koji mi je otvorio pogled iznutra prema van, na svijet i ono što me okružuje, politički i općenito. Tad su počele krize migracije, društvene promjene. To je ustvari dalo širi kontekst pitanju doma, domovine, tranzicije i osjećanja traženja doma, traženja mjesta, što su na neki način vječne teme. Kad smo se selili, mislila sam da je to to, to je naš dom, naš prostor i to će riješiti sve probleme. Međutim, kako se život razvija, perspektiva se mijenja, kao i pogled na to što je dom, što je to što čini da se čovjek osjeća ugodno, sigurno i prijatno. Sve je to relativno, ovisi o čovjeku, okolnostima i o tome kako se čovjek mijenja. Shvatila sam da mi odgovaraju putovanja, da to nikada neće prestati i da ne postoji jedno rješenje. Sve je u kretanju, traženju, traganju za nečim, baš kao što je i umjetnost proces, a ne finalni rezultat. Najljepše je kada tražite, kada postavljate pitanja a ne kada stignete u neku točku koja je definitivna. Definitivnost mi je uvijek smetala, to nije nešto što zadovoljava niti moj umjetnički pristup, niti pristup životu, tako da sada često putujem s mjesta na mjesto, imam kuću u Beogradu i Torontu i idem na rezidencije i kolonije koje mogu za neko vrijeme postati vaša kuća, pojave se neki divni ljudi, stvore se prijateljstva i novi izazovi.
Rad Vesne Perunović / Foto: privatni album
Josipa: Puno se govori u osjećaju nesigurnosti, prisilnoj fleksibilnosti i prekarijatu koje sa sobom nose uvjeti umjetničkog rada. Kakva je situacija u Kanadi po tom pitanju? Kakvi su uvjeti rada?
Josipa: U Kanadi je situacija drugačija, ali su obje okoline problematične na svoj način. Kanada ima sistem financiranja umjetnika od rane i srednje faze do etabliranih umjetnika. Financiranje je konstantno na nivou gradova, pokrajina i država, ali i to je isto takmičenje. Puno umjetnika je na velikom teritoriju. Honorari za izložbe umjetnicima i produkcija radova je plaćena, ali postoji problem jer ne postoji objedinjeni sistem. Sve je fragmentirano, postoje grantovi, ali ne postoji sustav promoviranja, kao na primjer u Engleskoj, gdje se piše o umetnosti, umetnost se promovira, muzeji preuzimaju izložbe, otkupljuju radove, postoji neki progres, ripple effect. Izlagala sam radove u cijeloj Kanadi, u Vancouveru sam imala agenta i održala sam velike izložbe u svim provincijama, no ne postoji sustav promocije i čini se kao da ste uvijek na početku s pisanjem aplikacija i svakim novim projektom. U Kanadi su ukinuti i važni umjetnički časopisi, primjerice, Canadian Art, nitko ne piše o izložbama suvremene umjetnosti, ne priča se tome na tv-u, mediji ne pokrivaju izložbe i vizualnu umjetnost pa se pitaš koji je smisao rada koji nigdje ne ide. Čini mi se da scena ovdje hoće da eksplodira koliko je sve aktivno i koliko se toga događa, mediji prate umetnost, ljudi imaju interes, a s druge strane postoji malo sredstva. Disfunkcionalna je jedna i druga sredina, idealna bi bila varijanata između ta dva modela. Ovdje ljudi imaju entuzijazma, to sam doživjela prošle godine kada sam imala samostalnu izložbu u Kući Legata u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, koja je bila jako medijski popraćena, nikada nisam do tada doživjela da ljude toliko zanima umjetnost, imali smo desetak vođenja. Taj nivo zainteresiranosti je nezamisliv u Kanadi. Međutim, ljudi ovdje nemaju sredstava, što je uslovljeno načinom na koji država raspoređuje novac i koliko joj je stalo do kulture. Trebao bi postojati sustav koji umjetnike prati kroz cijelu karijeru, podržava ih financijski jer se u suprotnom ljudi iscrpe i ne mogu vječno raditi samo iz entuzijazma. Za vrijeme korone, Kanada je davala mjesečna primanja umjetnicima, to je bil nešto kao plaća koja nam je omogućila da se bavimo svojim poslom. Pitala sam se zašto to nije stalno tako jer su realno to puno manji novci od onoga što države ulažu u vojsku, u oružje i nešto što ne proizvodi ništa nego uništava. To je disproporcija u razmišljanju o onome što je važno, a u koroni smo vidjeli da je kultura važna, da je važno da ljudi konzumiraju kazalište, bioskop, vizualnu umjetnost. To je duhovna hrana koja je potpuno zapostavljena, pitam se zašto je to tako, zašto državici tako razmišljaju.
Josipa: Poznato je da se na domaćoj sceni karijere često grade bliskošću s određenim strujama i ljudima na pozicijama. Možete li usporediti tu situaciju s onom u Kanadi?
Vesna: Kanada je velika zemlja i stvari ne funkcioniraju kao u Srbiji, tamo uvijek imam utisak da počinjem iz početka. Ovdje je sve spontanije i lakše, u Kanadi ima puno ljudi i postoji velika distanca među tim provincijama koji su ustvari odvojeni entiteti koji imaju mikro operativni sustav pa je stoga mnogo teže. Misterija kako stvari stalno funkcioniraju, ne znam kako sam uspjela napraviti takvu karijeru i da izlažem po cijeloj Kanadi, postoji intuicija kojom se uvijek vodim. U Srbiji je također teško, ali opet je lakše jer je to sredina iz koje potičem, mnogo je lakša i jednostavnija komunikacija jer ljudi imaju sjećanje na ono što si uradio. U Kanadi te uvijek pitaju što ćeš novo raditi (smijeh). U jednom sam trenutku imala 3 izložbe u 3 velike institucije istovremeno, a sve su pokazivale druge radove. To je bio ogroman poduhvat i volim da organiziram i takve stvari ali poslije toga, opet krećeš ispočetka, moraš kokurirati i obavljati sve administrativno što je iscrpljujuće. Ovdje mi se čini sve spontano i pozitivno, ali čujem i drugačije komentare. Postoje međusobna rivalstva, ali ja neću to da slušam, meni to uopće ne funkcionira, zamorno je i ne tiče se umjetnosti.
Rad Vesne Perunović / Foto: privatni album
Josipa: U zadnje su vrijeme žene sve prisutnije u kulturi, kakve im se prilike pružaju?
Vesna: Puno više žena upisuje akademije, preko 60 posto, ali u muzejima njihovi radovi čine manje od 3 posto kolekcija. Sudjelovala sam u panel diskusiji u muzeju kojem sam poklonila rad. Nisu ga otkupili, ali diskutiraju, iako ne rade ništa po tom pitanju već i dalje očekuju od ljudi da poklanjaju radove (smijeh). Kanada je u čudnoj poziciji, između Amerike i Europe ali ni od jedne strane nije naučila ništa, scena je fragmentirana, a nema napretka bez kontinuiteta. Kreativci trebaju kontinuitet, progresiju u karijeri, tako se stvara vrijednost, a to ne postoji u Kanadi jer uvijek očekuju vanjsku validaciju jer nemaju dovoljno znanja niti dugu tradiciju umjetnosti. Trenutno Kanada iskupljuje grijehe prema domorodačkoj i crnačkoj zajednici tako što je cjelokupni fokus na njihovoj umjetnosti što također dovodi do disbalansa, tim više što u Kanadi ima puno više perspektiva jer tamo žive ljudi iz svih dijelova svijeta sa svojom unikatnim pogledom na svijet, ali su ta gledišta gurnuta u stranu, sve se radi po ključu što dovodi do prezentacije umjetnosti koja nije tako kvalitetna jer je nemoguće da ima toliko puno dobrih umjetnika u samo jednoj ili dvije skupine. U Kanadi je uveden ‘land acknowledgement’ za sve javne događaje, pa se uvijek na otvaranju izložbe naglašava da se nalazimo na zemlji Indijanaca, iako to govore sadašnji vlasnici zemlje onima kojima su zemlju oduzeli. Pitam se, što oni imaju od toga, stavljanjem manjina u izdvojene kategorije stvara se još veća segregacija društva. Manjine se sve više zatvaraju i primjerice, ne dopuštaju nikome izvan zajednice komentare o njihovoj umjetnosti, što je besmisleno jer svi kao ljudi imamo empatiju i možemo reagirati na tuđu situaciju. No, to je reakcija na povijest koju se treba s godinama izbalansirati. Sve marginalne grupe slično funkcioniraju dok njihove odrednice na postanu potpuno normalizirane, do trenutka kada ih nemamo potrebu isticati.
Josipa: U svojoj umjetnosti koristite različite medije, no radovi su pročišćeni, promišljeni, minimalistički ali rječiti, što se očituje i u radu Reverse Code. Možete li ga opisati i objasniti? Kako biste opisali svoj način rada?
Vesna: Bogat kontekst ali elegantna i jednostavna izvedba – economy of means. S najmanjom količinom materijala trudim se izraziti što više, to je moj cilj. Proces ne mogu objasniti. Uvijek postoji dublji kontekst. Reverse Code nastao je u trenutku kada se baš puno toga događalo, Trump je postao predsjednik, a moralni i etički principi su globalno poljuljani. Nastupilo je neko sljepilo gdje se više ne vide vrijednosti koje su nekada vodile čovječanstvo. Kada je UN donio Opću deklaraciju o ljudskim pravima, 1948., postojao je moralni i etički kod jer su nacije shvatile da mora postojati nešto što nas vodi, što podiže čovječanstvo na drugi nivo. To su ljudski principi kojih bismo se trebali držati, koji stvaraju zajedništvo, a sada su poljuljani, posebice u 21. vijeku, od 11. 09. 2001., rasta ekstremizma, ratova, migracija. Događanja u Gazi također svjedoče da nema više moralnih principa jer možeš pobiti 45 hiljada ljudi da bi osvetio hiljadu i nema nikakvih konsekvenci jer su u pitanju moć i biznis, lobiranje, ucjenjivanje fakulteta ogromnim dotacijama na koje se sada studenti žale jer se žele odvojiti od tog utjecaja zbog kojeg ne smiješ reći što misliš. O tome govori Reverse Code. Za rad sam naučila Brailleovo pismo. Svaki je panel jedna rečenica koja se ponavlja. Rad je izrađen stvaranjem malih rupica u materijalu kroz koje prolazi svjetlo, koje simbolizira nadu i stvara kontrast između sljepila i nade koja se pojavljuje kroz svjetlo. Format je format oglasa, zvanične deklaracije, a postoji nešto suptilno i intimno u tome. Radila sam s instrumentom koji je palio rupice i paljenjem ispisujem tekst, ponavljam rečenicu dok ne ispunim panel. To je intimna gesta, meditativna, introvertna i polazi od ženskih radinosti, drugim riječima, rad ima repetitivno meditativni podtekst iako se bavi univerzalnim, globalno važnim temama.
Rad Vesne Perunović / Foto: privatni album
Josipa: Od brojnih radova, zanimljive su i Bookworks. Možete li reći nešto o njima?
Vesna: To su taktilni, proživljeni radovi koji su rađeni dugo. Jedna je knjiga potpuno izbušena, svaka kockica na njoj je potpuno izbušena i postala je kao čipaka na kojoj se osjeti miris izgorenog, ranjenog. Izgubila je formu, volumen se promijenio, postala je otvorena, ne može se zatvoriti. Sve knjige su prošle kroz proces transformacije i imaju neki svoj put, nešto ih ranjava, povređuje i time mijenja. Koristim minimum sredstva, tuš koji zasiti papir pa dođe do cijepanja i transponiranja stranica, ili pregorijevanje. Ima u njima nešto od principa mandale, dnevnika unutarnjeg stanja. Akcije su uvijek minimalne i repetitivne, ali je svaka stranica drugačija, jer ista gesta proizvede drugi efekt zavisno od stanja u kojima radim. Ti su radovi bili popularni jer su taktilni, elegantni, možeš ih listati, jako su intimni. Branislav Dimitrijević je rekao da su to ranjene sveske, ali to je i proces izlječenja kroz ponavljajuće otiskivanje znaka. Kroz tu praksu se također bavim i globalnim pitanjima, jedna od knjiga se zove Bad news keep coming, a svaka kockica bilježnice ispunjena je crvenom točkom načinjenom tušem koji se razlio pa izgleda kao krvarenje. Bilježnica koju sam uradila u Kini je presječena po sredini stranice. U mom radu često igra ulogu materijal i slučaj. Ovdje sam zamislila izvlačiti crvenu liniju kroz sredinu svake stranice ali je tuš tako nakvasio stranu da se, kada sam ju htjela okrenuti, pocijepala na pola i onda je nastao onaj heureka efekt i uzela sam taj princip za sve stranice. Imala sam bazičnu ideju ali materijal mi je pomogao da riješim rad. Rad je nazvan Dve strane jedne priče.
Rad Vesne Perunović / Foto: privatni album
Josipa: Iz vaših je radova vidljivo da dolaze iz nekog drugog mjesta, da nisu plod brzih rješenja. Kako održavate svježinu i prostor kreacije? Kako obranite taj prostor?
Vesna: Da, taj prostor nije dat, njemu se treba stalno vraćati i graditi ga, treba se boriti za njega održavati ga kontinuitetom i posvećenošću. Nedavno sam imala seriju crteža grafitom na kineskim sveskama, svaki dan bih uradila nekoliko njih. Polaze od objekata koji su nađeni i doživljeni, s kojima sam imala neko iskustvo a u radu se transformiraju u imaginarne objekte. Radila sam dosta konstantno i napravila sam ih više od 1500. To su mali crteži grafitom, koji dobiju drugačiju materijalnost, postanu kao koža odvojena od pozadine. To je isto svjesna odluka da sam neprestano u toku svog procesa, da sam uvijek prisutna u toj kreativnoj sferi. Nije cilj da od toga bude nešto nego je cilj postojanje konstante procesa koji se uvijek razvije u nešto drugo. Često se okrećem drugom mediju, ali u principu je bitna kreativna konstanta. Ima faza kada dođe do zasićenja i kada bih radila druge stvari, ali i to je sve dio procesa, umjetnosti su potrebne i pauze.
