Piše: Josipa Bubaš
• Visoko kompetitivan sektor
• Fleksibilno radno vrijeme – freelance i projektno orijentiran rad koji uključuje večeri i vikende, dugi i intenzivni radni sati, nesigurnost, kreditna nesposobnost, nemogućnost planiranja, fluidni radni uvjeti podložni brzim promjenama
• Oslanjanje na fleksibilnost i mobilnost – imperativ gostovanja, samopromocije, umrežavanje, potreba dodatnog posla radi zarade
• Prevladava samozapošljavanje i freelensanje što stavlja umjetnike u nepovoljnu pregovaračku poziciju pri sklapanju ugovara
• Nedostatak pristupa strukturnim socijalnim potporama i sustavima poput roditeljskog dopusta, mirovine i brige o djeci
• Manje prilika za profesionalni razvoj, napredovanje i profit zasnovan na radu i radnom iskustvu
• Nedostatak kolektivnih identiteta zahvaljujući individualnoj prirodi rada
• Varijabilan prihod, često dostupan samo od kulturnih proizvoda (ne procesa i nevidljivog rada, op.a.)
• Nedostatak transparentnosti po pitanju plaća, pogotovo onih starijih članova kulturnih sektora
• Učinak prelijevanja nesigurnosti na socijalna prava – potreba za dodatnim poslom, velik stupanj izmjene radne snage
• Kumulativni efekt korištenja part-time rada i prekida u karijeri koji negativno utječe na mirovine pridonosi većem siromaštvu starijih žena
Prema Towards Gender Equality in the Cultural and Creative Sectors1 , gore navedeni su radni uvjeti u kulturnim i kreativnim industrijama.
Daleko od uvriježene slike o umjetnicima i radnicima/ama u kulturi kao o bohemima koji se bude popodne kako bi navečer mogli do sitnih sati razglabati o idejama i i idealima čekajući nalet inspiracije, statistike pokazuju da je kulturni sektor nevjerojatno potplaćen, nesiguran i počiva na gotovo mazohističkom entuzijazmu djelatnika/ca. Poznanik i poznati umjetnik davno je izjavio kako umjetnici ne pitaju za plaću, jer umjetnost smatraju privilegijom. Oni bi platili da rade, a upravo takav stav pridonosi njihovoj eksploataciji. Tada sam još maštala o radu u umjetnosti i u njegove sam riječi učitala dozu idealizma.
Međutim, recentne analize rada u kulturnom sektoru, neodrživi radni uvjeti, učestalo pregorijevanje, rad na uštrb privatnog vremena ipak su pridonijeli osviještenosti umjetnika i umjetnica o radnim uvjetima, posebice kod mlađih generacija. Prema podacima Eurostata od 2019. do 2021. godine, među zaposlenicima u kulturi i umjetnosti tek 7.2 % ima nižu stručnu spremu, 32.2 % višu stručnu spremu, a 60.4 % visoko je obrazovano. Za usporedbu, podaci za sveukupnu zaposlenost u ostalim sektorima ukazuju da 16.1 %, zaposlenika ima nižu 47.1 % višu, a 36.6 % visoku u stručnu spremu. U istraživanju objavljenom 2021., Jaka Primorac2, potvrđuje da je isti slučaj i u Hrvatskoj “gdje je udio visokoobrazovanih zaposlenih u „kulturnim“ zanimanjima više nego dvostruko veći nego u ukupnoj zaposlenosti (59% naspram 28%)“. Očekivano bi bilo, kako navodi i autorica, da zarada prati razinu obrazovanja, no to u kulturnom i umjetničkom sektoru nikako nije slučaj. Također, velika je razlika u načinu rada i primanja između zaposlenih u kulturnim institucijama i onih koji žive „projektno“ – poput zaposlenih u udrugama, samostalnih umjetnika/ca i djelatnika u umjetnosti i kulturi bez statusa.
Katja Praznik u knjizi Art Work – Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism3 navodi kako je sredinom 20. stoljeća u Jugoslaviji, pod utjecajem ruske avangarde, umjetnost bila percipirana kao društveno koristan rad, što je pratilo i odgovarajuće radne uvjete umjetnika. Pod utjecajem Zapada, sedamdesetih se godina naglo pogoršava položaj umjetnika i to zahvaljujući percepciji umjetnika kao genija koji stvara iz nadahnuća i zadovoljstva, autonomno od ostalih društvenih i ekonomskih tokova, te stoga ne treba biti adekvatno plaćen, budući da je samo stvaranje njegova nagrada. Prema autorici, ideja o autonomiji umjetnosti javlja se u buržoaskom društvu kasnog 18. stoljeća. Činjenica je, međutim, da je umjetnost oduvijek ovisila o proizvodnim uvjetima i mecenama, a organizacija institucija i praksi oko sfere umjetnosti bila je kompatibilna buržoaskom kapitalističkom ustroju.
Zanimanje: umjetnica, rad Ksenije Kordić / Foto: privatni album
U suvremenom društvu organizacija rada u sferi umjetnosti, prema Praznik, podrazumijeva sljedeći rad: produkciju i postav, izdavanje publikacije, izvedbe ili realizaciju umjetničkog djela, istraživanje, osiguravanje sredstva i financiranje, ishođenje copyright dozvole, pravnu i poreznu administraciju, javnu prezentaciju, promidžbu i brojne ostale zadatke, uključujući i umrežavanje kao preduvjet rada. Svi navedeni segmenti, koje u nezavisnom sektoru kulture uglavnom obavlja ista osoba, umjetnik/ica kako bi ostvarila svoj „autonomni status“, podrazumijevaju interferenciju s ostalim ekonomskim i društvenim uvjetima koji potom, u velikoj mjeri određuju umjetničko djelo kao krajnji ishod navedenih napora. U takvom je sustavu čest pa i „nužan neplaćani rad, za koji zauzvrat“ učimo i stječemo iskustvo, vidljivost, umrežavamo se i otvaramo buduće mogućnosti“ , kako je navedeno u spomenutom istraživanju EU Towards Gender Equality in the Cultural and Creative Sectors. Sve to, kako isti izvori navode pridonosi nemogućnosti uštede u usporedbi s ljudima iz drugih profesija iste razine obrazovanja. Također, zbog obiteljskih obaveza i neplaćenog rodno uvjetovanog rada, žene su u ovom sektoru dodatno marginalizirane, kao što će biti pojašnjeno kasnije.
Projektna logika rada, kao i posljedično spajanje privatnog i profesionalnog vremena, prema Bojani Kunst4 upravo ukazuje na činjenicu da je upravo ova „virtuoznost u multitaskingu samozaposlenih umjetnika idealan primjer postfordističkog načina proizvodnje zasnovanog na fleksibilnosti, mobilnosti, performativnosti, istovremenosti, nestalnosti i nestabilnosti. Kunst smatra da je tako posao umjetnika postao idealan prototip suvremene kapitalističke eksploatacije, tim više što se umjetnost bavi proizvodnjom samoga života, odnosno proizvodnje subjektivnosti i društvenosti. Emancipatorske prakse koje su u dvadesetom stoljeću stremile ka nematerijalnosti umjetničkog rada i naglašavanju procesa nasuprot objektu umjetnosti, paradoksalno, upravo su one prakse koje je prisvojio visoki kapitalizam i pretvorio u paradigmu kapitalističkog kreiranja vrijednosti. Pri tome bi, kako navodi Jaka Primorac5, „rad kakav obavljaju „kreativci“ trebao bi biti uzor za sve druge radnike i radnice“ jer je „upravo onaj tip rada koji preuzima cijelo biće i vuče radnike i radnice da (projektno) slijede svoju strast.“. Primorac dalje tvrdi kako takav tip pristupa za posljedicu ima pretvaranje radnika i radnica u samostalne radne jedinice koje rade od projekta do projekta, što, kako navodi Primorac, prema analizi Andréa Gorza pridonosi “smrti karijere ili nastanku radnika s portfeljom“, pri čemu radnici/ce neprestano upadaju u zamke „strastvenog rada“.
Takav „strastveni“, neregulirani i hiperfleksibilni rad određuje i „neformalne oblike socijalizacije“ pri čemu, kako navodi Primorac, rezultati različitih istraživanja pokazuju da je za „rad u kulturnom i kreativnom sektoru bitna umrežena društvenost“, koja se prelijeva iz profesionalnog u privatno vrijeme, što konkretno, prema Primorac znači da se „mnogi poslovi ugovaraju nakon radnog vremena, u neformalnom okruženju otvorenja/primanja/ festivalskih druženja i sl, pri čemu je bitno“ „koga znaš“, kako za ulazak u sektor (getting in) tako i za opstanak u njemu (getting on)“.
Neminovno, karijera tako postaje način života. Istraživanje Barade i sur. iz 2016. godine (prema Primorac) pokazuje gubljenje granica između poslovnog i privatnog vremena te stalnu uključenost u radni proces u organizacijama civilnog društva i suvremene umjetnosti. Takvi radni principi otvaraju prostor rodnim nejednakostima, budući da žene tradicionalno više skrbe o obitelji, što ih onemogućuje da sudjeluju u „muškim mrežama“.
Također, zbog loših radnih uvjeta, radnici i radnice posebice u nezavisnom kulturnom sektoru uglavnom upražnjavaju „neplaćeni prekovremeni rad i samoeksploatirajuće prakse“. Projektna logika rada, rezidencije, mobilnost, fleksibilnost, nestabilnost, kontinuirano ulaganje u edukaciju, vječni novi počeci, prema istraživanju Vassilisa Tsianosa i Dimitrisa Papadopoulosa, koje navodi Bojana Kunst6 za posljedicu imaju izraženu ranjivost (osjećaj fleksibilnosti bez ikakve sigurnosti), hiperaktivnost (zbog imperativa konstantne dostupnosti), istovremenost (imperativ održavanja različitih ritmova i brzina rada u različitim aktivnostima), rekombinaciju (neprestano prelaženje iz jedne u drugu društvenu sferu), postseksualnost i fluidnu intimnost (zasnivanje neodređenih seksualnih odnosa), anksioznost (zahvaljujući neprestanoj komunikaciji i prezasićenošću interakcijama), prijetvornost (oportunizam i sposobnost primjene trikova) i afektivna iscrpljenost (emocionalna eksploatacija). Iz navedenog vidimo da su se emancipatorske ideje samozaposlenja, fleksibilnosti i projektne slobode pretvorile u samoeksploataciju radnika u umjetnosti, kontinuiran stres, burnout, nesigurnost, borbu za preživljavanje, kao i osjećaj krivnje zbog nemogućnosti izvršenja svih obaveza ili uzimanja vremena za sebe, pri čemu se, kako navodi Kunst „kreativna sloboda svodi na ekonomsku marginaliziranost koja rezultira još većom zavisnošću“ pri čemu „umjetnička i profesionalna emancipacija ne znače emancipaciju od tradicionalnih stereotipa i očekivanja i ne osigurava bolji ekonomski status upravo stoga što je brisanje granice između života i rada sastavni dio suvremene eksploatacijske prakse.“. Iscrpljenosti pridonosi i nužnost neprestanih novih početaka, drugačija logika svakog projekta, što je također posljedica imperativa tržišta.
Zanimanje: umjetnica, rad Ksenije Kordić / Foto: privatni album
Katja Praznik logiku umjetničkog rada povezuje s feminističkom marksističkom analizom neplaćenog ženskog rada7. Prema autorici, industrijalizacija i rast kapitalizma u Europi i Sjevernoj Americi u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću uzrokovali su odvajanje javne i privatne sfere (iako je takva rodna podjela bila prisutna od antike), pri čemu je kućni rad i skrb o djeci i starijima pretvoren u ne-rad, odnosno društveno nevidljiv rad, što podrazumijeva rodnu nejednakost. Pri tome je nevidljivi rad shvaćen kao osobna potreba, aspiracija i pripisan je ženskoj osobnosti. Prema Towards Gender Equality in the Cultural and Creative Sectors skrb je definirana kao „rad koji podrazumijeva brigu o fizičkim, psihološkim, emocionalnim i razvojnim potrebama drugih“ koji se uobičajeno odvija u domaćinstvima i podrazumijeva brigu o članovima obitelji ili prijateljima te uključuje usluge poput pranja, kuhanja, čišćena i kupovine. Izvan obitelji, te su usluge outsorceane i potplaćene.
Praznik povlači paralelu između nevidljivog ženskog i umjetničkog rada, promatrajući umjetnost kroz odvajanje javne i privatne sfere, pri čemu je rad u privatnoj sferi isključen iz ekonomije, no istovremeno je prostor kreiranja vrijednosti i ekonomske eksploatacije. Također, esencijalizacija određenih vještina dovodi do njihove ekonomske devaluacije.
Sličnost između ženskog nevidljivog i umjetničkog nevidljivog rada paradoksalno, čini se privlači žene kulturnom sektoru. Prema Primorac, „u baltičkim zemljama prisutna je vrlo visoka nadzastupljenost žena u zaposlenosti u kulturi u usporedbi s ukupnom zaposlenošću. U Hrvatskoj je udio žena u zaposlenosti u kulturi nešto viši nego u ukupnoj zaposlenosti.“ Primorac nadalje navodi kako su „u organizacijama civilnog društva u području suvremene umjetnosti i kulture nadzastupljene žene – one čine dvije trećine uzorka zaposlenih u provedenom istraživanju, što ukazuje i na trendove feminizacije rada u tom podsektoru (Barada i sur. 2016: 56–57, 136).
Prema podacima Eurostata u Towards Gender Equality in the Cultural and Creative Sectors, žene učestvuju u kulturi u daleko većoj mjeri nego muškarci. Unatoč tome, specifičnost položaja umjetnica i kulturnih djelatnica u kulturnim i kreativnim industrijama ukazuju na nejednakosti i strukturalnu diskriminaciju. Kao i u ostalim sektorima, žene su i ovdje podzastupljene na pozicijama donošenja odluka, uglavnom su plaćene manje nego njihovi muški kolege, nemaju jednak pristup produkcijskim resursima, njihov je rad često manje vidljiv, podcijenjen i nepriznat. Također, budući da se od žena još uvijek očekuje da pretežno obavljaju sav rad u skrbi za domaćinstvo, to im onemogućava ravnopravno sudjelovanje u aktivnostima vezanim uz posao, te teže usklađuju privatni život i karijeru.
U kulturnom i kreativnom sektoru prema navedenom dokumentu i dalje vladaju rodni stereotipi koji podrazumijevaju percepciju žene kao objekta a muškarca kao subjekta umjetničkog rada. Ženska uloga u umjetnosti još uvijek je dakle svedena na ulogu muze i isključuje njihovu vlastitu kreaciju. Mlade žene često su seksualizirane ili infantilizirane, dok su starije žene deseksualizirane i smještene u rad u skrbi. Ljudi koji izlaze van rodnih normi često su odbačeni, a takve žene su prozivane histeričnima ili pokvarenima. Žene na vladajućim pozicijama su često percipirane kao agresivne, manje ženstvene i neuspješne kao žene i majke.
Zbog navedenih predrasuda muškarci su još uvijek utjecajniji, brojniji su na prestižnim, vodećim pozicijama i kreativnom liderstvu, odgovorni su za komercijalno važne i slavne kulturne institucije. Projekti koje vode muškarci dobivaju više privatnih sredstva i sredstava javnog financiranja, rezultati rada žena u kulturnom sektoru se manje cijene, manje žena je zaposleno na vodećim pozicijama, i manje starijih žena je zaposleno općenito, a majčinstvo često obilježava karijeru žene.
Također, bitno je napomenuti da su rodna pitanja kao i ekonomski statusi umjetnica bitno razlikuju po sektorima i statusima, odnosno, značajna je razlika između položaja zaposlenih radnica u kulturnim institucijama, samostalnih umjetnica, radnica u udrugama i i organizacijama suvremene umjetnosti, kao i umjetnica bez statusa.
U istraživanju selme banich i Nine Gojić u izdanju riječkog Prostora plus8 na uzorku od 94 ispitanice sa šireg riječkog prostora, na pitanje „Koliko tvoja mjesečna primanja variraju u toku godine?“ 13% ispitanica odgovorilo je da ne variraju, 43,5% da malo variraju i 43, 5% da znatno variraju. Na pitanje „Koliko su primanja varirala u posljednje tri godine?“ 3% odgovorilo je da nisu varirala, 56,3% da su malo varirala i 42% da su znatno varirala. Na pitanje „Jesu li tvoja primanja u struci (ili mirovina) dovoljna za ono što bi odredila kao svoje realne životne potrebe? „83% ispitanica odgovorilo je da nisu. Treba napomenuti da je među ispitanicama većina zaposlena (nisu samostalne umjetnice ili samozaposlene). Među njima ugovor na određeno potpisalo je 14 ispitanica, a na neodređeno njih 23, pri čemu je većina zaposlena na puno radno vrijeme, a neke na pola radnog vremena, dakle, većina ih ne pripada nezavisnom sektoru u kulturi, koji je, gotovo u svima aspektima, potpuno nezaštićen.
Primjerice, Vlada je tek nedavno, u proljeće 2023. godine, zahvaljujući pritiscima umjetnika i inicijativi saborske zastupnice Urše Raukar Gamulin vratila samostalnim umjetnicima predrecesijski koeficijent iz 2009. godine (koji je bio uveden svim sektorima, no samo samostalnim umjetnicima nije vraćen do ove godine) te ga je sa sramotnih 0,8 vratila na 1,2. S obzirom da se, kako je ranije navedeno, radi o visokokvalificiranima radnicama/radnicima i da se ova, kao i sve države, nominalno ponosi kulturom, ovaj korak i dalje ne pridonosi poboljšanju uvjeta djelovanja samostalnih umjetnika. Prema izjavi saborske zastupnice Urše Raukar – Gamulin9 “Plaćanje doprinosa iz državnog proračuna je mjera poticaja kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, to nije socijalna mjera. Treba reći da samostalni umjetnici ne opterećuju proračun svojim plaćama i dodacima na plaće – oni cijeli život žive od honorara, na koje plaćaju poreze i prireze kao i svi drugi građani. Jedino što od države dobivaju kao poticaj je ta mirovina, s tim da pravo na bolovanje imaju tek nakon 42 dana, što ih također postavlja u neravnopravan položaj. Te poticaje samostalni umjetnici pritom dobivaju po vrlo oštrim kriterijima, a njihov status je podložan reviziji svakih pet godina. Ako želimo održati kulturno i umjetničko stvaralaštvo, onda je prvo pitanje kako nadoknaditi tih 12 godina i tri mjeseca, koliko je važio ‘recesijski’ koeficijent, koji nepovratno utječe na mirovinu, ne samo onih umjetnika koji se sada umirovljuju, nego i onih koji će to ubrzo učiniti. Moguće bi rješenje bilo da se uvede dodatak na mirovinu, poput onih za zaslužne građane.”
Zanimanje: umjetnica, rad Ksenije Kordić / Foto: privatni album
Upravo iz ranije navedenih razloga zadnjih nekoliko godina svjedočimo inicijativama koje kritički pristupaju poziciji umjetnika djelatnika u kulturi, kao što su primjerice, projekti „Kultura na minimalcu – neće proći“ i “Aplauz ne plaća stanarinu: kako žive mladi umjetnici i kulturne radnice” koja se bavi „edukacijom i osnaživanjem mladih umjetnika i mladih kulturnih radnika u Hrvatskoj za aktivno zagovaranje i borbu za bolje radne uvjete u polju“, u organizaciji Kustoskog Kolektiva Blok. Umjetnica i aktivistkinja Ksenija Kordić u sklopu prošlogodišnjeg Zagrebačkog salona realizirala je rad Zanimanje: umjetnica kojim je ukazala na uvjete rada i klasno neosvještene izlagačke prakse. Tu je i Za K.R.U.H., platforma za radne uvjete u kulturi koja je 2022. godine predstavila Kodeks prakse: Za pošteno plaćeni rad u kulturi, dokument s preporukama za unaprijeđenje radnih uvjeta u kulturnom sektoru. Članice platforme okupile su se tijekom pandemije koja je ukazala na neodrživost rada u kulturi, a trenutno je u tijeku sakupljanje peticije za pravedne uvjete rada u kulturi koju možete potpisati ovdje . Neke od izjava o uvjetima rada i života preuzimam s njihovog portala:
“Većina zdravstvenih poteškoća koje imam vezane su za način rada i nesigurne uvjete rada. Uglavnom su to problemi s lokomotornim sustavom, s anksioznošću. Već sam godinu dana u burnoutu. Kad ovo prođe, mislim da ćemo svi osjetiti poteškoće. Radim sjedilački posao i imam problema s leđima, ali nemam dovoljno novaca za sve preglede i tretmane…“
“Da bih došao do pozicije da mogu nešto isplanirati u životu, morat ću nastaviti odrađivati gomile prekovremenih sati i dodatnih honorarnih angažmana. Nikad si neću moći priuštiti da radim samo 40 sati tjedno.”
“Nikada u životu nisam imala plaćeni godišnji odmor. Radim uvijek. Nekakav normalni standard odlaska na godišnji odmor s obitelji sam zadnji puta imali kad su djeca bila mala.“
“(Stalno radim tisuću poslova.) Sve honorarne poslove koji mi se nude ne prihvaćam samo zbog novaca, nego i zato što je to jedini način da steknem neki tip kulturnog kapitala, etabliram se u polju i eventualno jednom dođem do nekog boljeg, stabilnijeg angažmana. Pitanje je smije li se u toj poziciji uopće odbiti posao?”
Zanimanje: umjetnica, rad Ksenije Kordić / Foto: privatni album
Kao nezavisna djelatnica u kulturi djelujem od 2009. godine. Prije toga sam pripravnički staž nakon završetka fakulteta odradila bez ikakve naknade, prije uvođenja potpora za stručno usavršavanje. Godinama djelujem kao samostalna umjetnica i moje iskustvo potpuno odgovara navedenim podacima. Raspršenost koncentracije kao posljedica multitaskinga, osjećaj uzaludnosti rada, gubitak motivacije uz istovremeni neprestani rad na nekoliko projekata, ili u suprotnom, ako zbog zamora usporim, neumoljiv osjećaj anksioznosti, straha, nelagodne i krivnje jer ne radim dovoljno, skakanje iz jednog „kreativnog“ procesa u drugi tijekom istog dana, obavljanje različitih poslova – od autorskog – u izvedbi i pisanju, produkcijskog, pedagoškog, koji odreda zahtijevaju različite tipove koncentracije, pri čemu ni od jedne ne dobivam dovoljnu naknadnu koja bi mi omogućila uštedu za „crne dane“, o dugoročnoj štednji da ne govorim, nepredvidivost, trajna spoznaja da sezona može biti dobra i loša, da ću kada budem imala pedeset, bez obzira koliko radim, opet sa svakim novim projektom biti na početku, prisiljena izmišljati nove, „inovativne“ koncepte, za čija ću mizerna sredstva konkurirati s ostalim iscrpljenim, „inovativnim“ umjetnicama i umjetnicima na rubu živčanog sloma.
Kada sam iz ljubavi prema radu u umjetnosti prešla u nezadovoljstvo istim odmakla sam se od shvaćanja umjetnosti kao prostora slobode, zbog čega sam taj prostor inicijalno i odabrala. Dvadesetak godina kasnije, vjerujem da je sloboda samo ono što postižemo sami sa sobom, u rijetkim trenutcima, izvan radnog konteksta. Gotovo u svim situacijama moj je rad svjesno bio usmjeren samo na moje tijelo, uz minimalne produkcijske zahtjeve, kako bih u startu izbjegla kompromise. Sada, kada moja praksa uključuje suradnike ulažem svoje novce kako bih na vrijeme isplatila honorare koje mi kasnije kompenzira Grad ili Ministarstvo, ili kasnim s isplatama. Nikada ne odbijam poslove ali se rijetko, uz nevjerojatan osjećaj krivnje izmigoljim iz rokova. Primjerice, s ovim tekstom.
*
1Publications Office of the European Union, 2021
2Primorac, Jaka. 2021. Od projekta do projekta -rad i zaposlenost u kulturnom sektoru. Blok, Zagreb
3Praznik, Katja. 2021. Work – Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism. Toronto University Press
4Kunst, Bojana. 2015. Artist at Work – Proximity of Art and Capitalims, Zero Books, London
5Primorac, Jaka. 2021. Od projekta do projekta -rad i zaposlenost u kulturnom sektoru. Blok, Zagreb
6Kunst, Bojana. 2015. Artist at Work – Proximity of Art and Capitalims, Zero Books, London
7Praznik, Katja. 2021. Work – Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism. Toronto University Press
8banic, selma i Gojić, Nina. 2018. Kako žive umjetnice? Prostor Plus, Rijeka
9Parežanin, Lujo. Samostalni i sami. Novosti. 2.4.2023., pristupljeno 3.7.2023.
