Piše: Antonija Dujmović
Osam bivših vrhunskih sportašica na nedavnom je okruglom stolu, kojega je u povodu Međunarodnog dana žena organiziralo Društvo sportaša veterana i rekreativaca u Zagrebu, razgovaralo o položaju i ulozi sportašica u hrvatskom društvu.
Temeljem osobnih iskustava i onoga čemu svjedoče, zaključile su kako su žene u sustavu sporta još uvijek dosta diskriminirane. To se ogleda u nejednakom tretmanu ženskih klubova, reprezentacija, trenerica, u podzastupljenosti žena na upravljačkim pozicijama kao i u nejednakoj raspodjeli sredstava i ulaganja u ženski sport. Sudionice okruglog stola dotaknule su se i zanemarivanja postignuća sportašica te medijskog tretmana.
Klaudija Bubalo, direktorica RK Lokomotiva i jedina žena među trinaest članova Upravnog odbora Sportskog saveza Grada Zagreba, kazala je da ne viđa žene na funkcijama unutar klubova.
“Ženske klubove većinom vode muškarci. Naš savez se trudi uvesti ravnotežu u selekcijama, naprimjer ako je izbornik muškarac da onda trener bude žena. Tu bih inicijativu svakako pohvalila. No, mislim da je najveći problem hrvatskog sporta, nesrazmjer ulaganja u ženski sport u odnosu na muški – za iste, ako ne i bolje rezultate. Tek u boljim varijantama 15 do 20 posto ulaganja ide ženskom sportu”, kazala je jedna od najboljih hrvatskih rukometašica u povijesti.
Marija Anzulović, bivša vrhunska odbojkašica i olimpijka, prisjetila se vremena kada je ona postala trenerica, tada ih je, kaže, bilo samo dvije. Kasnije se to postupno mijenjalo tako da ih danas ima dosta, ponajviše zahvaljujući činjenici da je odbojka popularan sport kod djevojčica,
“No, to je ipak lažna slika jer se žene imenuju trenericama mlađih dobnih kategorija, znači više kao animatorice. Za nacionalni nivo ili seniorsku ekipu imenuju se u pravilu muški treneri. Voljela bih da se po uzoru na HRS i u našem savezu usvoji moja ideja da u startu obvezno bude jedna žena. Slovenija, Češka, Slovačka dobar su primjer jer na natjecanja dolaze sa ženom glavnom trenericom i dvije pomoćne trenerice.”
Đurđa Fočić Šourek, bivša vrhunska atletičarka i olimpijka dotaknula se obiteljskog života i njegovog ograničavajućeg utjecaja na razvoj karijere žene.
“Ja sam se znala izboriti za svoje mjesto i u tome nisam imala nekakvih problema. Mogla sam postići i više, biti na višim funkcijama, međutim ja sam na neki način sama procijenila da moram naći ravnotežu između poslovnog i obiteljskog života jer je naše društvo muško, htjeli mi to ili ne.”
Prisjetila se i jednog događaja koji tomu zorno svjedoči: “Došla sam na jedan važan sastanak na kojem su bili svi muškarci. Jedan uvaženi sportski djelatnik je rekao “a, došla je i Đurđa, ona je naše cvijeće”, odgovorila sam mu “ne nisam došla zato već da sudjelujem na sastanku i kažem svoje mišljenje.”
Branka Batinić, bivša vrhunska stolnotenisačica i najbolja sportašica Jugoslavije, Hrvatske i Zagreba s impozantnom i međunarodno prepoznatom karijerom trenerice, kazala je:
“U stolnom tenisu niti jedna žena nije trenerica na nacionalnom nivou. Što se mene osobno tiče, nakon što sam krajem 2021. dobila Nagradu Matija Ljubek za životno djelo, Stolnoteniski savez mi je otvorio mogućnost da radim s talentiranim kadetkinjama za pripreme za juniorsku i seniorsku reprezentaciju”, istaknula je osvrćući se na uvriježene tvrdnje o njenom izbivanju iz Hrvatske.
“Ja se nisam vratila, jer zapravo nikada nisam niti otišla iz Hrvatske. Uvijek sam bila tu za hrvatski stolni tenis. Povukla sam se kada je bilo vrijeme, ali sam nastavila igrati stolni tenis na drugim razinama sve do danas, no više sam se posvetila trenerskoj karijeri, kao i mnogi drugi. U Švedskoj i u Njemačkoj gdje sam radila kao trenerica dobila sam mogućnost visokih pozicija i rada u savezu, u Švedskoj sam čak bila regionalni trener u okrugu od 250 kilometara uokolo Stockholma, i za curice i za dečke”, kazala je ova sportska legenda, ujedno magistrica ekonomije.
Ivana Brkljačić, hrvatska rekorderka u bacanju kladiva i olimpijka, dugogodišnja direktorica Memorijala Borisa Hanžekovića govorila je o svojem iskustvu mlade žene na upravljačkoj poziciji.
“Nakon završetka sportske karijere, s 25 godina postala sam direktorica Hanžekovićeva memorijala. U tom trenutku to nije bila vruća stolica, te 2008. Memorijal je imao upravljačku krizu. Čak mislim da su i ljudi koji su mene predložili vjerovali da je to brod koji tone i da ću i ja potonuti s njim. Vrlo brzo sam se morala dokazati sa svojim radom i stavovima”, kazala je Brkljačić podcrtavajući predrasude s kojima se nosila:
“Ono s čime sam se konstantno susretala, pa i dan danas, su razne etikete. Da sam ja tu zahvaljujući nekim utjecajnim ljudima koji mene štite. No ne zaboravimo, niti jedan utjecajan muškarac neće zaštititi ženu ako ona njemu ne donosi rezultate. U našem se društvu uspjeh sportašica pripisuje još i nekom muškarcu, uvijek mora postojati netko tko je tu fenomenalnu ženu stvorio”, zaključila je bivša vrhunska atletičarka.
Danira Nakić Bilić, bivša najbolja europska košarkašica i osvajačica srebra na Olimpijskim igrama u Seulu, ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja, rekla je kako je na deklarativnoj razini postignuto puno vezano uz ravnopravnost spolova općenito pa tako i u sportu, no da praksa govori drugačije.
“Kao članica HOO-ove Komisije za ravnopravnost spolova u sportu primjećujem da je sve manje klasičnih pritužbi koje smo dobivali, a sve je više onih zbog nepravedne raspodjele financijskih sredstava i korištenja sportskih objekata. Analizom materijala shvatila sam da kriteriji i pravilnici pojedinih granskih saveza nisu u skladu s nacionalnim zakonodavnim okvirom, ili jesu ali se ne poštivaju.”
Bilić je pojasnila i zašto uvođenje kvota ne smatra lošim rješenjem: “Primjerice u košarkaškom savezu je bilo malo žena trenerica, no kada smo im otvorili prostor, i kada one sudjeluju u radu nacionalnih selekcija, više su motivirane, imaju više volje. Žene ostaju ako osjete da im se daju podrška i prostor.”
Iva Šimenc, višestruka prvakinja Hrvatske u sinkroniziranom plivanju, rekla je da su u ovom sportu uglavnom žene trenerice i sutkinje, no na svjetskim, međunarodnim i europskim organizacijama na čelu su muškarci. Posebice se osvrnula na ulogu medija u promicanju sportskih postignuća žena.
“Najviši sam rang na svjetskoj listi FINA sudaca i sudila sam zadnje kvalifikacije za OI u Tokiju, no taj podatak jako malo ljudi zna. Ovaj skup me sada potiče na razmišljanje, da sam muški sudac bi li to izašlo u medijima kao vijest. Sinkronizirano plivanje je jako lijep i težak sport, no na žalost nemamo ga priliku baš puno vidjeti u medijima. Sa zadnjih Olimpijskih igara ga uopće nismo prenosili, a ulaznice za sinkronizirano plivanje su među prvima rasprodane na olimpijskim turnirima”, kazala je Šimenc.
Renata Šašak, bivša vrhunska tenisačica i olimpijka te najbolja sportašica Zagreba i Hrvatske skrenula je pozornost na utjecaj društveno-političkih okolnosti na nečiji sportski uspjeh.
“Ne zaboravimo, hrvatske sportašice u bivšoj su državi imale puno veću konkurenciju i biti dio reprezentacije zemlje s 20-ak milijuna stanovnika bilo je vrlo zahtjevno. Osim toga, sportski centar je bio u Beogradu, tamo su se donosile sve odluke pa su se sportašice iz Hrvatske morale puno više dokazivati”, kazala je Šašak te dodala, “Ono što me boli je da mi sportašice koje smo ostvarile rezultate u bivšoj Jugoslaviji danas nismo ničije. Odnosno, Srbija prisvaja odličja koja su osvojili hrvatski sportaši, dok je Hrvatska na te iste svoje sportaše zaboravila.”
Šašak je ukazala i na problem zanemarivanja podataka i nelogičnosti: “Sabrina Goleš i ja smo bile članice jugoslavenske teniske reprezentacije na Olimpijskim igrama tzv. pokaznim. U 60 godina tenis je dva puta bio pokazni sport na OI i zbog toga nema podatka da smo bivše hrvatske olimpijke. Isto tako, danas se ne zna da su najbolji rezultat svih vremena u tenisu u Fed Cup-u (inačica Davis Cup-a) osvojile Sabrina Goleš i Renata Šašak. To mi govori da Hrvatska ima kratko pamćenje”, zaključila je ova sudionica okruglog stola Uloga bivših vrhunskih sportašica u hrvatskom društvu.
