Ivana Perković Rosan
Julijana Matanović je već 1997. svojim prvim romanom Zašto sam vam lagala osvojila književnu scenu i srca publike pa ne čudi ni to što je njen najnoviji roman Kombinirani prašak rasprodan u samo tri tjedna. Razloga za zadovoljstvo ova priznata književnica i sveučilišna profesorica u mirovini ima i zbog toga što je nedavno u kratkom razmaku dobila nagradu za životno djelo na Danima Josipa i Ivana Kozarca te se po prvi put našla na Interliberu kao izdavač. O novoj knjizi, Umjetničkoj organizaciji Lađa od vode koju je pokrenula sa suprugom Pavlom Pavličićem, kao i o tome zašto ne voli termin žensko pismo razgovarale smo s Matanović.
Prije tri mjeseca izdali ste knjigu Kombinirani prašak: zapisi širokog spektra. U naslovu se spominje kombinirani prašak koji je nekada bio univerzalni lijek za sve, tako i Vi kroz knjigu koja govori o društvenim i osobnim boljkama predlažete i lijek za njih?
Točno, Kombinirani prašak objavljen je prije tri mjeseca, a prije tri godine objavila sam prvu knjigu svojih zapisa s Facebooka. Naslovila sam je Ljuta godina i u njoj su tekstovi koje sam pisala od 2018. do 2019. godine. Knjiga je podnaslovljena Zapisi internetske novakinje. Podnaslov je precizan. U to sam vrijeme tek pristupila društvenim mrežama. Vlastitom biografijom oprimjerujem onu poznatu konstataciju da nikada nije kasno. Imala sam pedeset i devet godina i osjećala sam silnu potrebu da reagiram na sve ono što mi se u toj „ljutoj godini“ događalo. Ljutu prevodim u osječku. Bila je to godina mog neuspjelog povratka u grad koji sam do tada voljela, ma idem to tako reći premda zvuči istrošeno, najviše na svijetu. Projekt su moji Osječani zaustavili, i „osigurali mi kartu“ za Zagreb. Moj je prostor prepušten onima koji Osijekom, uvjerena sam, ne hodaju tako pažljivo i sigurno, a i s toliko sjećanja i poštovanja kao što sam hodala ja. Mislila sam da je to jedina takva knjiga koju ću objaviti. No, moja osobna ljuta godina za samo nekoliko se mjeseci prelila izvan granica moje biografije, i sve nas uvela u stanje tjeskobe, pitanja, straha, međusobnog optuživanja i prozivanja. Potres, pandemija. Bilo bi to teško podnijeti i da je situacija u društvu bila pomirljivija, da smo barem pokušali razumjeti jedni druge, da se nismo svađali i upirali prstom jedni u druge. No, nitko nas nije ni želio miriti. Nisam se mogla oteti dojmu da do međusobnog dobrog odnosa nije stalo upravo onima čija su imena, u najvećem broju, zaokružena na biračkim listićima. Zbog sebe same, reagirala sam tekstovima. Nisam nikada nikoga prozivala, svoje sam sudove ugrađivala u priče. Objasnit ću to jednom situacijom. Kad sam na presici našeg Stožera čula da nam, kao obranu od virusa, savjetuju pranje ruku, zračenje prostorija i stavljanje maramice na usta prilikom kihanja, upitala sam se zar to stvarno narodu treba objašnjavati, kako nas to doživljavaju oni zbog kojih mi u dva sata popodne svakoga dana sjedamo pred tv ekrane. I divimo im se, i vjerujemo im. Nikada nisam smjela ući u kuću da ne izujem cipele i da ne operem ruke. Kuća se zračila dva puta dnevno, zimi smo u džepove kaputa stavljali platnene maramice, kako bismo – ako zatreba – viruse zadržali u njoj a ne bismo ih uputili prema sugovornikovu licu. Moja je baka sve svoje boljke rješavala kombiniranim praškom, stariji se zasigurno sjećaju tog lijeka koji se spravljao po našim apotekama. U cicanoj pregači držala je kombinirani prašak, ali i gradačački duhan. Kako su ti moji tekstovi napisani iz različitih emocionalnih stanja, učinilo mi se da bi kombinirani prašak, kao pripravak širokog spektra, bio dobar naslov. Naravno, upitala sam Pavla (Pavličića) dopušta li mi taj naslov jer on, u knjizi Ropotarnica, ima tekst upravo tako naslovljen. Sad nekome može biti čudno, a i smiješno pomalo, što sam vlastitog supruga upitala za dopuštenje. Jer, živimo u vremenu u kojem se književnost počela shvaćati kao narodna predaja; preuzimaj, uzimaj, ne navodi autora, samo računaj na izvedbeni dio i probaj se ugurati u ekipu koja se dogovara oko vrijednosti i nameće ih široj javnosti kao jedino ispravne. Kombinirani prašak nastojao je puno toga zabilježiti, mnogi su se u njemu prepoznali.
Julijana Matanović, kći Magdalena i Pavao Pavličić na promociji knjige ‘Kombinirani prašak’ 2022. / Foto: privatni album
Prvo izdanje Kombiniranog praška rasprodalo se samo u tri tjedna, a nedavno ste u kratkom razmaku dobili i nagradu za životno djelo te se po prvi put našli na Interliberu kao izdavač. Moglo bi se reći da imate razloga za slavlje?
Da, Prašak se brzo rasprodao. Kao neki ljekić kojeg jedno vrijeme nije bilo na tržištu. Možda me to najviše od svega razveselilo. I drugo je izdanje „pri kraju“. Lijepe su reakcije čitatelja, a one su piscu najvažnije. Čitatelj ne kalkulira, nije dio nikakve ekipe, nema se potrebe svidjeti ljudima koji predstavljaju dominantu struju u književnosti. Znate, imam puno godina, sudjelovala sam u svim točkama na putu od rukopisa do ulaska u enciklopedijsku natuknicu i jako dobro znam kakva prometna, a nepisana, pravila vladaju na svakoj od tih postaja. Nisam previše sretna što sam na svakoj postaji razotkrila kako neke stvari funkcioniraju. Nije ugodno suočiti se s činjenicom da se lijepa riječ ne može otrgnuti navadama društva u kojem se ispisuje. Spomenuli ste, na drugom mjestu i nagradu za životno djelo. Da, dodijelili su mi je moji Slavonci, Vinkovčani. Zahvalna sam im na nagradi, ali moram priznati da sam nekoliko sekundi, a činile su mi se minutama, šutjela kad me gospodin Martin Grgurovac nazvao i priopćio mi odluku prosudbenog povjerenstva. Pomislila sam, možda oni znaju nešto što ja ne znam, možda otpusno pismo iz Vinogradske ima dvije varijante; blagu za mene i onu pravu. A kad sam se sabrala, počela sam vrtjeti imena dosadašnjih dobitnika iste te Nagrade, i umirila sam se tek kad sam se sjetila godine 1996. I došla do, čijeg bih drugo, Pavlova imena. Te sam godine na Danima Josipa i Ivana Kozarca sudjelovala kao znanstvenica. Sjećam se da sam govorila o nekakvom drukčijem čitanju genijalne priče Oprava Josipa Kozarca, priče o kojoj bi žene trebale malo više govoriti, barem je poznavati. Pavao (Pavličić) je dobio nagradu za životno djelo. Pamtim lica žena njegove generacije koje su začuđeno ponavljale kako je pisac to zaslužio brojem svojih knjiga, ali godinama nikako. „Pa, još je tako mlad“, ponavljale su. Tada sam imala trideset i sedam godina i njihove komentare o Pavlovoj mladosti pratila sam unutarnjim monolozima: „O kakvoj mladosti one govore“. A sada sam sebi premlada sa šezdeset i tri. I na kraju, treće… Na Interliberu je bilo divno. Imali smo samo jedan kvadratni metar, naslonili smo ga uz Petrine knjige i Sonatinu. Uvjerena sam da smo po broju prodanih primjeraka, (imamo svega osam naslova) kad u jednadžbu uključimo kvadraturu, daleko najuspješniji izlagač na Interliberu. Vidjela sam svoje bivše studentice, dolazile su same, sa svojom djecom, prilazile su mi čitateljice, kolege sam susretala malo… I sad sam, nakon Interlibera, potpuno kompletirala sliku o književnosti i književnom životu. Dakle, zaključujem sada i ponavljam: nema ni jedne točke, na traci od rukopisa do ulaska u književnu enciklopediju, na kojoj se svojom profesionalnom biografijom nisam zadržala; negdje više, a negdje manje. Meni je to dragocjeno.
Kći Magdalena, Interliber 2022. / Foto: privatni album
Nedavno ste pokrenuli Umjetničku organizaciju Lađa od vode i u njoj reizdali prvu knjigu Pavla Pavličića po kojoj je organizacija i dobila ime. Kako ste se odlučili na taj projekt? U sklopu Lađe izdali ste i Kombinirani prašak, a i knjige Djeca na daljinu i Tko se boji lika još su dobile svoje novo ruho, odnosno reizdanje… Što je sljedeće u planu?
U trenutku kad sam i samoj sebi priznala da je priča s predavaonicom i mogućim povratkom studentima završena, da je točka stavljena (čijom rukom, važno je da i to znam), odlučila sam prestati samu sebe žaliti. Puno sam puta spomenula da sam najsretnija bila u razgovorima s tim mladim ljudima. I dalje mislim isto. Već sam rekla da sam se kroz svoju profesionalnu biografiju upoznala sa svim postajama književnog života. Jedna od važnijih je i mjesto urednika u nakladničkoj kući. Volim istaknuti da sam na poziv Zlatka Crnkovića počela uređivati biblioteku Hit, biblioteku koju je Crnković pokrenuo 1969. godine, i u kojoj je objavio 43 kola. Zlatko je 1994. godine odlazio u mirovinu i meni je doista laskalo što se sjetio mene kao svoje nasljednice. Poslije sam bila i glavna urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Dakle, taj proces prelaska rukopisa u knjigu poznajem. I sad, ponovno se vraćam na svoje studente. Oni su čak pomalo krivi i za isplovljavanje Lađe. Prije četiri godine počeli su mi se javljati s pitanjem gdje mogu posuditi, kupiti Pavlovu knjigu Lađa od vode. Kako je knjiga objavljena 1972. godine i u Hrvatskoj nikad više nije ponovljena (samo je još objavljena u Beogradu i prevedena u Češkoj), u knjižarama je, naravno, nije bilo. Ali ni u knjižnicama. A naslovna se priča pojavila u čitankama i na popisu gimnazijske lektire. Jasno mi je i zbog čega. U njoj se, kroz kraće prozne forme, pokazuju najvažniji elementi postmodernističke književnosti. Zamolila sam Pavla da pretipka priču i objavili smo je na mom blogu, tako da je bivše studentice, a sada mlade profesorice, mogu skidati i analizirati na nastavi. A ja sam, kao što sam već i rekla, bila u mirovini, željela sam ostati vezana uz knjige, uz studente, i „palo mi je na pamet“ da pokrenemo umjetničku organizaciju. Naslovili smo je Lađa od vode, i prva knjiga objavljena u njoj je, kao što ste i vi rekli, upravo ta knjiga priča Lađa od vode. Uvijek sam voljela u svemu prepoznavati priču, sve uvezivati u jednu tkaninu. I ovdje sam to nastojala učiniti.
Julijana Matanović i kći Magdalena / Foto: privatni album
Na predstavljanju Vaše nove knjige u Društvu hrvatskih književnika Vaša kćer Magdalena se našla u ulozi moderatorice, je li joj se svidjela ta uloga? Kako biste opisali Vaš odnos majke i kćeri, sada ste već na neki način i suradnice?
Magdalena i ja puno smo vremena provodile, i još uvijek provodimo, zajedno. Bila sam joj i majka, i otac, i uža i šira obitelj. I nisam je mogla sačuvati od života; u onom grubom, ili bolje je reći, današnjem poimanju te riječi. S tri je godine ostala bez oca, nema djedova, baka… Svjedočila je svim odlascima i svim mojim brigama. I nikada nije bila u fazi otpora, prigovora. Nikada mi nije rekla da je nisam trebala preseljavati u Osijek, da je nisam trebala, u baš najosjetljivijim godinama, „vaditi“ iz njezine sredine. Razumjela je sve moje pogrešne odluke. Danas je studentica klasične filologije. Od malena polazi radionicu u učilištu ZKM-a. I već je sudjelovala u mojim promocijama. Na promociji knjige Samo majka i kći, a imala je tada deset godina, izgovarala je vlastite rečenice po kojima sam ja napisala priče (Nebo se brine o moru, Kako se Crvenkapica zvala prije nego što joj je baka kupila kapu, Vatreni dečki vrlo brzo izgore, Moja mama razumije samo književnost, Je li i Bosna ostala na nebu…), s trinaest je govorila latinske izreke koje sam uključila u roman za djecu naslovljen Rečeno učinjeno. Sada obavlja neke sitne poslove u našoj Lađi. Sama mi je predložila da moderira promociju i mislim da je to baš dobro obavila. Lijepo se uklopila u Ivino i Antonijino društvo, društvo mojih mladih predstavljačica.
Foto: privatni album
Jednom prilikom ste rekli kako pišete da se rasteretite, da je to svojevrsna terapija. Tijekom pandemije dosta ste objavljivali i bili aktivni na Facebooku, kakva su Vaša iskustva na toj društvenoj mreži?
U vrijeme ulaska u pandemiju, ja sam imala dvogodišnje iskustvo na mrežama. Puno sam puta ponovila da sam u početku umišljala kako mi je moja fb stranica jedna velika predavaonica u kojoj sa studentima (pratiteljima) raspravljam o tim krhkim granicama između života i literature. I kao što sam imala veliku sreću sa svojim studentima, imam je i s čitateljima tekstova na društvenim mrežama. Na stranici imam blizu 37 tisuća pratitelja. Moji su me čitatelji ovdje i razmazili, ne napadaju me, ako se i ne slažu, prigovaraju nježno. I sama – kad se dohvatim neke aktualne teme – ne pada mi na pamet nekog podcijeniti, izvrijeđati. Takav pristup je daleko lakši. I povuče za sobom kolonu ljudi jer mnogi zaboravljaju da tuđa rana ne boli. Sve kažem, kao što sam i ovdje već naglasila, kroz priču, i sigurna sam da se kroz takvu formu sigurnije dođe do reakcije, do emocije, da se time oči jače i brže otvore. Svjesna sam da se danas otvaranjem očiju ništa ne postiže, ali se nakratko bolje osjećaš.
Iako ste službeno u mirovini, Vi ne mirujete. Uhvatite li se ipak kako Vam nedostaju fakultet i predavanja? Nerijetko ste studenticama znali davati gotovo majčinske savjete poput toga da ne ogovaraju osobu s kojom nisu popili kavu?
Cvilila sam nekoliko godina nakon tog nepromišljenog poteza, a sad polako prestajem. Nema više smisla, nije preostalo još puno godina do prave starosne mirovine i svako kukanje moglo bi se ocijeniti neukusnim. Imate pravo, često sam se znala uhvatiti kako studentima dajem neke savjete, ali, želim li biti iskrena, moram reći da sam se ipak redovito skrivala iza književnog teksta, iza one postmodernističke spasonosne formule „kao da“. Na kraju, uvjerena sam kako će me najviše njih i pamtiti, ako sjećanje ne izađe posve iz mode, po tim rečenicama i po satovima na kojima sam im dovodila u goste najveća imena suvremene hrvatske književnosti.
Julijana Matanović za katedrom / Foto: privatni album
Predavali ste kolegij žensko pismo, no taj termin Vam se nije sviđao?
Puno sam kolegija i sati posvetila čitanju i interpretaciji tekstova koje su potpisale žene. Imate pravo, ne volim taj termin. Ne mogu se osloboditi pomisli da on u sebe uključuje smanjena očekivanja. A i oni koji ga vole daleko više nego što ga volim ja, pišu ga u kurzivu ili pod navodnicima. Nikada nije postao čvrsti književni termin, da se poslužim oznakama Svetozara Petrovića. Početkom devedesetih vodila sam kolegij o Zagorki. Moram napomenuti da Zagorka tada još nije bila u modi i da se za prijavljivanje takvog kolegija trebalo izboriti. Posebno mi je bio važan, a priznat ću tek sada i težak, kolegij vezan uz ratnu prozu koju su ispisale žene. Taj sam kolegij ponavljala nekoliko puta; svakih četiri do pet godina. Obnavljala sam literaturu, ali i provjeravala kako na stariji tekst reagiraju novi, sve mlađi, čitatelji. U početku su kolegij polazili studenti koji su o ratu mogli govoriti i vlastitim iskustvom, nakon toga oni koji su se pozivali na priče iz prve ruke, da bi se, na kraju, dogodilo i to da mi kažu “Umorni smo od ratnih tema”. Razumjela sam i njih jer su imali manje godina od broja godina proteklih od rata do njihova rođenja. Jasno je da su oni koji su u književnom tekstu prepoznavali vlastito iskustvo, tekst doživljavali drukčije nego oni koji to iskustvo nisu imali. Prve je zanimala vjerodostojnost, a druge umjetnička razina teksta. To mi je bilo dragocjeno iskustvo za sve rasprave o vrednovanjima književnog teksta. U taj kolegij sam upisivala i najviše tjeskobe. Znala sam se pitati imam li pravo tuđu djecu opterećivati temama koje će u njih unijeti nemir, što kažu majke kad vide lice svojih kćeri nakon što su pročitale, primjerice, roman Slavenke Drakulić ‘Kao da me nema’. Jer, i sama sam roman doživjela drukčije kad sam ga čitala prvi put a tada još nisam bila majka, a drukčije nakon što sam postala majka. U sklopu tog kolegija radila sam i posebnu temu “Kako spasiti dijete kad počne rat”. Tu se našao i Mlakićev roman Svježe obojeno. Spominjanjem tog romana zaključit ću odgovor na vaše pitanje. Svježe obojeno svojom dubinom nadrasta svaku pomisao da se proza može razdvojiti na mušku i žensku.
Promocija knjige ‘Zašto sam vam lagala’, Osijek 1997. / Foto: privatni album
S jedne strane nerijetko se ističe kako je neravnopravnost žena i muškaraca još uvijek prisutna u književnosti, pa tako književne nagrade rjeđe dobivaju žene, a u lektirnim su naslovima manje zastupljene od muških autora. S druge strane ističe se kako je glavni problem ipak samo što je u postojećoj literaturi manje glavnih ženskih likova. Što Vi kažete na sve to?
Ne volim takve rasprave. A kad ih vodim, nekako samoj sebi ne sličim na sebe. Grublja sam i glasnija. Nedavno sam u jednom tekstu i postavila pitanje bi li se danas u obnovljenom Društvu hrvatskih spisateljica mogle naći i autorice koje pišu u Glasu koncila, i one koje se bave marksističkom feminističkom kritikom. Jesmo li spremne braniti i podupirati jedna drugu, ili ćemo zanijekati kolegicu pred moćnim piscem koji nam može valjati a nekako slutimo da mu ta naša kolegica ide na živce. Pišimo o dobrim knjigama drugih žena, promovirajmo romane potpisane ženskom rukom i onda kada u dubini svoje duše osjećamo da su rečenice o kojima glasno govorimo bolje od rečenica iz našeg vlastitog romana. Govorimo o kolegicama na način na koji je Zagorka govorila o Truhelki i njezinu romanu Vojača. I iskreno ne mislim da na suvremenoj književnoj sceni nema žena. Situacija je puno bolja nego u vrijeme kad sam ja objavila svoju prvu prozu, prije dvadeset i šest godina. U svakom sam svom intervjuu zahvaljivala Ireni Vrkljan koja je otškrinula vrata ženama, nisam zaboravljala spomenuti Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Vesnu Bigu, sve te spisateljice koje su bile važne u mom literarnom sazrijevanju. Pa, ja sam Šteficu Cvek znala gotovo napamet, ali sam se pitala zbog čega Dubravka nije prvo Štefici ponudila umjetnost kao terapiju protiv dosade, a tek onda dečke… Ali nije. Tek kad je propalo pokušaj i s kamiondžijom, i s Trokrilnim i s intelektualcem, e onda idemo čitati romane, idemo u kazalište i na izložbe… Da bismo se ovjerili na književnoj sceni, trebali smo priznavati svoje poetičke roditelje i jasno priznavati dugove. Danas, barem se meni čini, da bih bila tu, da bi se i na mene računalo u nekom sintetičkom prikazu suvremene proze, moram u tri minute izrecitirati imena deset mladih spisateljica. Prava ćemo književnost postati tek kada shvatimo da smo svatko od nas kuglica u ogrlici naraštaja. I na kojem god se mjestu ogrlica prekine, kuglice počinju odskakati na podu. Može se pri tom dogoditi da nam se ona najdragocjenija zagubi. Može zadugo, ali može i zauvijek. I još ću Vam nešto priznati. Kad u Republici, časopisu za književnost Društva hrvatskih književnika, koji uređujem s kolegom Kolarom, osmislim blok o knjizi koju potpisuje žena, nije mi lako naći žene koje u tom času nisu u nekom svom važnom projektu i koje bi u tom trenutku bile spremne svoje vrijeme odvojiti u slavu druge žene. Bavila sam se dugo hrvatskom književnošću i nisam ulazila u prebrojavanja, i u omjere muških i ženskih likova. A vodila sam kolegij Ime (ženskog) lika u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Evo, samo nekoliko naslova iz tog perioda; Stankovačka učiteljica, Branka, Olga i Lina, Gospođa Sabina, Đurđica Agićeva, Melita, Sirota, Kraljica Lepa, Tena, Biser-Kata, Emin-agina ljuba, Kapitanova kći, Vojača, Crna kraljica… Meni su uvijek dragocjenije teme vezane uz načine na koje se liku pristupa. Spomenula sam sad dva naslova vezana uz učiteljice. Imamo Šenoinu Branku koja je u naslovu samo Branka, samo ime i to je za nju sasvim dovoljno. Ona obavlja zadaću muškog lika povijesnih romana (čak i svog odnarođenog muža uči hrvatskom jeziku), zatim Stankovačku učiteljicu Ivana Perkovca, koja ima nekih sličnosti s Brankom, ali se ne može posve realizirati bez podrške mjesta i ljudi kojima dolazi, i na kraju učiteljicu Đurđicu Ksavera Šandora Gjalskog koja ne voli svoj posao, ne obavlja herojsku zadaću i zbog toga joj treba oznaka čija je (Agićeva), očeva. Mislim da su takva čitanja korisnija. I na kraju, ma tko može odgovoriti precizno na pitanje o glavnom liku. U jednoj sjajnoj Kozarčevoj noveli naslovljenoj Oprava, jedan od likova čita Maupassantove novele o prevarenom mužu i nevjernoj ženi i te mu novele, kao što sam već ranije rekla, otvaraju oči. I smijemo li onda reći da su i novele lik u priči. Mislim da jesu, ali smijemo li na satu lektire reći da jesu. I na kraju, ocjene se donose olako, bez uvida u korpus. Nedavno mi je jedna kritičarka komentirala kako u novoj knjizi eseja Pavla Pavličića naslovljenoj Galerija nema eseja ni o jednoj ženi. I što da joj odgovorim na to osim da je upitam je li čitala knjigu Rukoljub iz 1995. istog tog autora, knjigu u koju su bili uključeni samo eseji o ženama i to u vremenu koje te teme nije potenciralo.
Pavao Pavličić i Magdalena Živković, Galovićeva jesen, 2020. / Foto: privatni album
Prije nekoliko godina objavljeno je jedno istraživanje, točnije analiza tri i pol milijuna knjiga koju su proveli informatički znanstvenici sa sveučilišta u Kopenhagenu koja je pokazala da se pridjevi koji se najčešće koriste za opisivanje žena lijepa i seksi, dok se za opis muškaraca najčešće koriste pridjevi pravedan, racionalan i hrabar. Što mislite kakva je situacija što se tiče naše književnosti, bi li se moglo doći do slične stereotipne podjele uloga?
Nikada se ne bih bavila takvih istraživanjima, jer ih ne osjećam dovoljno ozbiljnim. Mentorirala sam doktorat vezan uz Krležine junakinje. Od Marulićeve Judite do junakinja suvremene hrvatske proze, bogata je lepeza najrazličitijih ženskih karakteristika. Uzmimo samo primjer hrvatske petrarkističke lirike i odnos lirskog subjekta prema ženi, a zatim spomenimo stilski period koji se ne renesansu nastavlja i pitajmo se kakav je odnos prema ženskoj ljepoti u baroku. Korišten je isti instrumentarij kao i prije, ali on u baroku dobiva suprotan predznak. Upravo radim na jednom zborniku priča koje potpisuju samo žene, i naslovili smo ga Burza rada. Objavit ćemo ga u Lađi.
Kroz svoje priče otkrili ste i kako ste kao djevojčica puno vremena proveli igrajući nogomet i da ste dobili nadimak Šeki po tada slavnom nogometašu Šekularcu. Vi se od malih nogu u praksi suprostavljate stereotipovima?
Upravo sam se vratila s puta. Bila sam u mjestu svog odrastanja, samo da bih provjerila je li istina da su preorali Pašnjak, veliku livadu ispred moje kuće, livadu koja je povezivala cestu s prugom. I istina je. Pretvorili su je u oranicu. Ne moram vam reći kako sam se osjećala. Kako kuću u kojoj sam odrasla mogu vidjeti samo s ulice, Pašnjak je još bio moj. I sad je s njim nestala ta sigurna točka; i djetinjstva i mog prkosa. Bila sam jedina djevojčica u ulici, odrastala sam u građanskoj kući, morala sam biti najbolja učenica, morala sam svirati i znati vesti. Odijevali su me u dindliće i bijele dokoljenice, u košuljice s heklanim kragnicama. A ja sam voljela svoju livadu i nogomet, kratke hlače i patike, punoglavce u hladnim potočićima. U višim razredima osnovne škole žalila sam što nisam dječak. Sjećam se trenutka kad sam ocu u Sarajevo napisala pismo u kojem mu, puna nezadovoljstva i tuge, iznosim svoj sud kako bi za sve nas bilo daleko bolje da je moja majka, a njegova bivša žena, umjesto mene rodila kopačke. No, nekoliko godina poslije, bila sam sretna što sam cura i što nogomet gledam s tribina našeg nogometnog kluba Sloga, a i što ti dečki za koje navijam s puno simpatije gledaju mene. Ali, nadimak mi je ostao do danas. O tome sam pisala i u priči Udarac u psihu. Još uvijek se u mom Đurđenovcu, kad netko za mnom vikne “Jesi li to ti, Šeki”, okrenem i nasmijem.
Dodjela Nagrade za životno djelo, Dani Josipa i Ivana Kozarca / Foto: privatni album
Godine 2014. ste primljeni za članicu suradnicu HAZU, no ne i za redovitu članicu. Nije tajna da je HAZU još jedna od posljednjih utvrda tradicionalizma i da u njemu ima samo 17 žena od mogućih 160 akademika. Što mislite zašto je to još uvijek tako?
Prije nekoliko godina stigla je usmena preporuka, naputak da se vodi računa i o tome što vi spominjete, o činjenici da ima premalo žena i da bi to trebalo „ispraviti“. Mislim da je to bilo u posljednjem mandatu akademika Zvonimira Kusića. Sljedeće godine ja imam reizbor (bit će deset godina od mog primanja) i baš me zanima što će sa mnom jer me novo Predsjedništvo za redovitog člana (premda me Razred za književnost izglasao) prekrižilo s objašnjenjem da bi moj prijem predstavljao sukob interesa. U međuvremenu se spisateljica početnica udala za akademika Pavličića. Pitam se bi li istim rečenicama i istom kemijskom olovkom prekrižili i mog supruga da je stvar obrnuta. Ne bih više o Akademiji, ne bih željela da me ta priča predstavi kao ogorčenu babu. Smeta me što nitko o tome ne govori, što se i akademici slažu, što pristaju na nelogičnosti. Mislim da od tog brojčanog odnosa muškaraca i žena, ima još jedan veći problem novog Akademijina pravilnika. Riječ je o dobnom ograničenju. Ako navršite sedamdeset godina i dobijete Nobela sa sedamdeset godina i tri mjeseca, ne možete postati redovitim članom HAZU. A samo da podsjetim, profesor Viktor Žmegač imao je 83 kad je primljen za redovitog člana.
Julijana Matanović i Pavao Pavličić, Interliber 2018. / Foto: privatni album
U 58-oj ste se vjenčali s Pavlom Pavličićem kojeg poznajete jako dugo i čiji opus poznajete bolje od ikoga, U svojim pričama ste uvijek isticali koliko je u životu važno naći taj drugi dio sebe, nekoga tko je tvoj par?
Još uvijek mislim isto. Na neki način biti jedno, a ostati dvoje. Da, ja sam jedina, barem tako mislim, koja je pročitala sve Pavlove knjige. Pisac dobio ženu, a izgubio vjernu kritičarku. Sad ću se poslužiti jednom Fabrijevom rečenicom, rečenicom iz romana Triemeron: „Ne znam je li to za njega dobro, ili možebiti nije“.
Što trenutno čitate, koje knjige bi mogli izdvojiti kao najdraže?
Volim hrvatsku prozu; sve njezine žanrove, generacije, i sretna sam što imamo toliko dobrih pisaca.
