Piše: Nika Šintić
Većina jezične prakse, bilo da je riječ o kritičkom rasuđivanju, komunikaciji ili naraciji vlastitih iskustava, odvija se, rekla bih, na tlu logike i gramatike. Čak i u pokušajima estetiziranja vlastita izričaja, kako to činimo pri pisanju novinarskih članaka, pripremanju javnih govora, sastavljanju stručnih knjiga ili pak u svakodnevnoj interakciji, jezik ostaje nekako horizontalan. Ta horizontalnost ne odnosi se toliko na egalitarnost u komunikaciji koliko na odrugotvorivanje ove temeljne spone između uma i svijeta; lingvistički realisti reći će da ni najdublji odjeci duše nemaju značajan utjecaj na jezični materijal, jer su primorani podrediti se njegovom logičko-gramatičko-društvenom oblikovanju.
Poezija se suprotstavlja ovakvom određenju, izbavljajući jezik iz njegove uloge (sveprožimajućeg) alata u svojevrsnu – da se poslužimo jednim prašnjavim filozofemom – univerzalnu karakteristiku. Utoliko je poezija možda i vertikalna, jer iz osjećajnih dubina izvlači riječi i prožima ih vlastitim sadržajem; jezik tada više nije instrument, pa ni ključ ili simbol, već samo ono što predstavlja. Pjesnici ga stoga preobražavaju u svojevrsnu ezoteriju neposrednosti, koja ljude ne samo da povezuje, nego i sjedinjuje. Bugarska pjesnikinja Elka Nyagolova opisuje tu svezu kao bivanje srcem do srca, glavom do glave i čovjekom do čovjeka. Iz takvog se sentimenta, kazuje, 2007. godine i rodila Slavenska akademija za književnost i umjetnost. Smještena u sunčanom gradu Varna na Crnom Moru, Akademija danas okuplja umjetnike, književnike, humaniste, filozofe, glazbenike i redatelje slavenskog porijekla iz više od 20 zemalja. Kao predsjednica institucije, Elka Nyagolova vodila je svečano predstavljanje zbirke izabranih pjesama književnice Sonje Zubović, održano 12. studenog u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Događajem je službeno zatvoreno 18. izdanje međunarodnog festivala „Slavenski zagrljaj“, a tom su prigodom proglašeni i novi članovi Akademije: književnica Darija Žilić, kritičarka, esejistica i prozaistica Lada Žigo Španić te fra Miljenko Stojić.
Bio je to još jedan od brojnih mostova kojim udruženje nastoji prevladati međuljudske i nacionalne ponore i afirmirati slavensku jezičnu baštinu u doba globalizacijskih procesa i njihovih lingvističkih posljedica. Stoga ne čudi da je predstavljena zbirka, naziva „Svatko. Netko. Nitko“, objavljena u peterojezičnom izdanju, koje osim matičnog hrvatskog uključuje i bugarski, slovački, ruski i ukrajinski prijevod. Zbirka je tako postala najnoviji naslov u biblioteci Slovo prinošenja, namijenjenoj upravo ‘interslavenskoj’ književnoj razmjeni kroz kolaboraciju Slavenske akademije i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Sonji Zubović ovim je putem uručena i nagrada „Aleja pjesničkih ruža“ koju Ogranak Slavenske akademije za književnost poljskih pjesnika sa sjedištem u Londonu dodjeljuje u spomen na pjesnikinju Barbaru Yurkovsku-Navrotsku. S obzirom na bogat i raznovrstan stvaralački opus dobitnice, ovakvo priznanje nimalo ne čudi; u desetljećima djelovanja na književnoj sceni Sonja Zubović pokrenula je brojne kulturne programe s ciljem poticanja čitanja, napisala mnoge tekstove za glazbu na dječjim festivalskim projektima, zalagala se za popularizaciju poezije na društvenim mrežama, osmislila inovativne tribine Poezija to go – druženje s pjesnicima te opetovano potpomagala kulturnu razmjenu između Hrvatske i Bugarske.
Nekome tko se po prvi put susreće s pjesnikinjinim stvaralaštvom uputan će biti predgovor dotičnom djelu iz pera Elke Nyagolove, koja ističe kako stihovi Sonje Zubović naginju čovjeka da bolje upozna sebe, postavi dugo odgađana egzistencijalna pitanja i razvrsta „po značenju razbacane ladice vlastite duše“. Ako ova introspekcija povremeno i klizne u tetičnost prirode kao lijeka otuđenoj civilizaciji, kako se dade naznačiti iz riječi esejistice i prozaistice Lade Žigo Španić, valja se prisjetiti da je oslobođenje u pjesništvu već i samo izražavanje, pa slijedom toga nema ničega što bi bilo i potrebno razotuđivati, usuprot svakodnevnom, teorijskom i aktivističkom korištenju jezika. I doista, program priređen u knjižničkom prizemlju figurirao je kao dobrodošao odmor za duše zamorene ovosvjetskim traganjima.
Nakon početnih predstavljanja glazbenica i kantautorica Nina Romić otvorila je događaj izvedbom tradicionalne zagorske pjesme Tica Lastavica, a potom i vlastitom autorskom skladbom Sloboda. Pjesnik i glumac Enes Kišević interpretirao je vlastit izbor iz zbirke „Svatko. Netko. Nitko“, živo potvrdivši da korištenje jezika u poeziji nije opterećeno kalkulacijskom preciznošću i razumskim imperativima, već da samo sebe shvaća kao igru što u svojoj autentičnosti dopire do srži druge osobe, samouvjereno ustrajući u tome da je sadržaj njihove nutrine jednak. Možda upravo ovdje leži prava egalitarnost u komunikaciji.