Piše: Bojana Guberac
Glumica Vesna Stilinović i performerica Vlasta Delimar u KUC Travno prošli tjedan su pred publikom u sklopu Festivala perforacija izvele performativnu predstavu „Prema dostojanstvu (starenja)“. Vesna ima 77 godina a Vlasta 66. Različite žene povezale su se kako bi ispričale drugačije životne priče i kroz retrospektivu vlastitih života poručile da starjeti znači – rasti. Obje su se u izvedbi koristile monologom te fotografijama, a u slučaju Delimar i video isječcima.
Vesna Stilinović je akademska glumica, vodi nekoliko dramskih radionica u Dramskom studiju Teatra na Trešnjevci. Od svoje 16 godine glumi, prvakinja je Hrvatskog narodnoga kazališta u Varaždinu, a dramskom se pedagogijom bavi više od 20 godina. Dio svoje karijere bila je i redateljica na Hrvatskoj televiziji. Diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Vlasta Delimar, likovna je umjetnica i jedna je od naših najpoznatijih umjetnica performansa. Školu primijenjenih umjetnosti završila 1977. godine te samostalno izlaže od 1981.
Delimar se problematikom starenja i starosti ranije bavila performansom Pravo na orgazam iznad 60-te, a seksualnost i erotika čitavog života njezin su izraz slobode. „Seksualnost, sam erotski čin najsnažnija je energija, najveća senzacija naših tijela je orgazam, to ne može nitko osporiti. Ta energija oslobađa i čini jedan prostor slobode kao nijedna druga energija. Netko se neće s tim složiti, ali to je jedna fiziološka pojava i potreba koju svi imamo. Oni koji kažu da to nije tako lažu ili imaju nekih problema sa sobom“, kazala je na početku našeg razgovora dodajući da se žene i dalje moraju boriti za pravo na orgazam.
„Živimo u društvu gdje to stalno moramo ponavljati. Ponavljam to 40 godina jer smatram da je važno i bitno je da bude vidljivo, jer kao da nam stalno ne daju, kao da ženski orgazam nije potreban i ne bi trebao biti vidljiv. Žene su tako odgajane, da ih je sram. Ne smiješ izreći riječi orgazam i menstruacija. Sve nešto ne smiješ. Zato treba stalno ponavljati, a mene nije strah. Bez srama sam i sad stavila na veliki ekran svoju vaginu. Netko pita: Kako možeš? Pa mogu, odgovaram. Ako mogu muškarci, mogu i ja.“
Noseći pelenu u jednom dijelu predstave odala je počast preminuloj majci i vrlo koncizno dala do znanja kako starenje može izgledati. No i pelena na ženi, veli Delimar, tabu je kao i orgazam. „Jedna žena se na generalnoj probi zgrozila kako se mogu pojaviti s tom ogromnom pelenom. A to je naša stvarnost. Svoju sam mamu gledala godinama s tom pelenom i zbog čega bih trebala osjećati sram onda? Namjerno sam obukla veću pelenu da se vidi strahota, užas te pelene, a ne sram“, ističe performerica.
U narativnom momentu predstave kazala je da je feministkinje nisu voljele. Međutim, danas je Delimar itekako promatrana i cijenjena kroz feminističku prizmu. Bez obzira na takav status, proslavljena performerica ne smatra se feministkinjom.
„Stalno te moraju staviti u ladicu. Nemam ništa protiv feminizma, ali u svojoj biografiji stalno naglašavam da ne želim biti dio nikakve ideologije, skupine i želim imati samo svoju ladicu ako je već moram imati. Feminizam je potreban i koristan i ne želim biti dio njega. Ja imam svoj feminizam i svoju feminističku stazu, ne trebaju mi nikakve organizacije jer me užasno zgražavaju isključivosti i frakcije feminizma. To je zloupotreba feminizma“, naglasila je.
Dio feministkinja, smatra Delimar, iskorištava druge feministkinje i žene za svoje vlastite projekte. „Nema šanse da ja sudjelujem u tome. Svjedočila sam raznim zloupotrebama raznih ženskih organizacija koje idu po skupovima i seminarima, a na terenu ništa ne rade nego žive na račun drugih žena. Mene to ne zanima, ja hoću raditi na terenu. Hoću na ulicu, u izlog, a ne teoretizirati što bi trebalo učiniti. Trebale bi zasukati rukave i otići na teren.“
U predstavi je također spomenula svoj čuveni rad s početka 80-ih „Kurac volim“ koji je u bivšoj državi bio cenzuriran. No Delimar se cenzure prisjeća anegdotalno.
„U Beogradu je galerija dala odštampati plakat na kojoj su srebrnom bojom prebojali ´Kurac volim´. Umrli smo od smijeha. To je bila jedna zgodna cenzura. Galerist Slavko Timotijević je poludio jer plakati nisu uopće imali smisla. Ne računam to kao neku cenzuru, a u ovoj državi je ´Lady Godiva´ bila neki način cenzurirana. Imala sam cenzuru s radom Hrvatski proizvod jer su građani imali prigovor da se taj plakat makne. Garantiram da se to u Jugoslaviji ne bi dogodilo“, tvrdi nam Delimar. Čudi se, kaže, što u Hrvatskoj ne postoji performerica slična njoj. Objašnjava situaciju autocenzurom.
„Nije da želim sebi davati neke zasluge, ali stalno se pitam gdje je još jedna Vlasta Delimar. Sve žene rade neke eksperimente i aktivizam, a nema nijedne žene koja će se otvoriti široko i reći ´evo tu sam, mogu se potpuno slobodno izražavati´.“
Izražavanje, njoj je pak, traganje za vlastitim „ja˝.
„Mi smo kompleksna i složena bića. To može zvučati kao floskula, ali moje ´ja´ je cjeloživotno istraživanje – od stupanja u brak do odluke da imam dijete, kategorički sam tvrdila da neću nikad roditi. To su sve neke životne situacije koje se postave pred nas kao izazov. Sad imam jedan veliki zadatak, ne znam hoću li uspjeti. Naime, moja mama je imala 89 godina kada je umrla, malo je falilo da dođe do 90-te, pa sam rekla da želim pokušati ja barem doći do 90-te godine.“
Onda čekamo, kažemo joj, performans „Pravo na orgazam nakon devedesete“. Da!, kroz smijeh će Vlasta.
