Piše: Nika Šintić
Novi podcast organizacije Documenta, „Zagrebačka geografija borbe za ženska prava“, važan je iz barem dva razloga. Prije svega, kroz pet lokacijski podijeljenih kratkih epizoda podcast otkriva jednu od mnogobrojnih priča našega grada koja se suprotstavlja njegovim uvriježenim arhitektonskim narativima. Povijest uznositog bana Jelačića dok okupan prirodnim i reflektorskim svjetlom bdije nad samom žižom zagrebačkog urbanog života, ili pak oca domovine Ante Starčevića čije ime krasi brojne trgove, ulice, škole i druge institucije u zemlji, ispisana je u skladu s dihotomijom javno-privatno. Ona se apsolutizira u radu intelektualnih biografa te, u manjoj mjeri, historiografa čije teleološke konstrukcije, kako pojašnjava američki teoretičar Terrell Carver, sve okolnosti, osobe i događaje iz života odabranih protagonista podređuju zadaći njihove izgradnje u legendarne ličnosti. Izgradnja je to koja se vrši poglavito u javnoj sferi, a ako i priznamo da se kasnonoćno bavljenje državnim poslovima ili pustinjačko umovanje povremeno odvijaju unutar četiri ili dvadeset osam zidova naših velikana u nastajanju, ona i dalje ne prelaze ovu zamišljenu razdjelnicu. Privatno je, na kraju krajeva, domaćinsko, a domaćinsko je žensko; opsežna studija Zlatana Krajine i Katje Vretenar pokazuje da su, prema podacima iz 2014. godine, 1032 zagrebačka trga i ulice posvećena muškarcima, dok je onih preostalih 69 što nose ženska imena smješteno većinom na gradskoj periferiji.
Za iznošenje drugog razloga osovini javno-odličničko-muško potrebno je dodati još jednu odrednicu, ili barem varijablu (da se spasim opasnosti od redukcije): trijumfalno-nacionalno. Pijetet prema vlastitom zavičaju povijesno je oblikovan binomom obrane-agresije, koja objeručke prihvaća i rasprostranjuje ratnu logiku, pa makar i u vidu oslobođenja od napadača. Tako je upravo i bilo u doba osnutka Antiratne kampanje Hrvatske, početkom srpnja 1991. godine. Ova neformalna mreža anarhističkih, pacifističkih, feminističkih i ekoloških aktivistkinja opetovano je isticala da rat šteti svim njegovim sudionicima, te se ne vodi u ime građana, nego u ime kapitalističkih i imperijalnih interesa. O počecima Antiratne kampanje u podcastu je govorila jedna od njezinih pokretačica, danas voditeljica Documente, Vesna Teršelić, a možemo kazati i da ispreplitanje ove pripovijesti s osnutkom glasovitih ženskih udruženja i centara potvrđuje da feministička kritika može prodrijeti daleko dublje od ahistorijske borbe spolova da bi zahvatila čitav pleter društveno-političko-kulturnog podjarmljivanja.
Uz Vesnu Teršelić tih su se posebnih trenutaka prisjećale Nela Pamuković, koordinatorica Centra za žene žrtve rata – Rosa osnovanog 1992. godine, Rada Borić, aktualna predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba i nekadašnja izvršna direktorica Centra za ženske studije, Sanda Malbaša, suosnivačica CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Nevenka Fiket, suosnivačica Ženske pomoći sada i SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja te Slavica Jakobović Fribec, aktivistica iz Akademske sekcije Žena i društvo, Ženske grupe Trešnjevka te udruge Ženska pomoć sada.
Prvi od pet punktova obuhvaćenih podcastom zagrebački je Glavni kolodvor. S njega nam, kazuje Vesna Teršelić, dolaze drage osobe u posjet, ali i izbjeglice u potrazi za sigurnošću i dostojanstvenom – ili ikakvom – egzistencijom. Odavde su u grad pristigli i strani aktivisti i aktivistkinje kako bi doprinijeli pokretanju Antiratne kampanje, pa i drugih ženskih inicijativa koje tih burnih 1990-ih osnivaju govornice i njihove kolegice. Anticipirajući kasnije razloženu premreženost feminizma i antimilitarizma Rada Borić dodaje da Glavni kolodvor kao takav predstavlja emancipacijsko mjesto za mnoge žene, poput glasovite Marije Jurić Zagorke koja se preko njega vraća iz Mađarske odlučivši – potkraj 19. stoljeća! – pobjeći iz dogovorenog braka sa sedamnaest godina starijim nasilnikom i uzdržavati se vlastitim radom.
Sljedeće dvije postaje nalazimo u Gajevoj ulici, gdje je Antiratna kampanja na dvije adrese u različitim periodima imala svoj ured, u jednom trenutku preko puta sjedišta hrvatskih branitelja.
Na Zrinjevcu se ova priča o solidarnosti i izdržljivosti nastavlja osvrtom na formiranje prvog skloništa za žene u čitavoj istočnoj Europi, pokrenutog u ilegali i održavanog narednih šesnaest godina pod prijetnjom deložacije. Nekada bi se i do dvadeset korisnica sa svojom djecom natisnulo u taj stan veličine 150 m2, vedro i skladno koegzistirajući uslijed svijesti o grozomornosti, odnosno nemogućnosti, alternative.
Šetnja je završila u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke na lokaciji Dolac 8, čije šarmantne prostorije od 2009. godine koristi Centar za ženske studije. Uspostava sama Centra također je vezana uz ratni i poslijeratni kontekst, točnije potrebu za teorijskom razradom njegovih razornih posljedica za žene te pružanjem praktično-aktivističkog otpora patrijarhalnosti što ga nužno prati i intenzivira.
Čitav je podcast nastao na temelju šetnje upriličene povodom Dana žena 2024. godine, a snimila ga je, uredila i montirala istraživačica Documente, povjesničarka i novinarka Diana Todorova upravo u sklopu završnog rada na obrazovnom programu Centra za ženske studije. Šetnja je dio europskog projekta Ženske perspektive o demokratskim tranzicijama 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih čiji je cilj rastumačiti uključenost žena u demokratske i uopće društveno-političke promjene u Bugarskoj, Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji i Španjolskoj tijekom navedenog perioda te educirati mlađe naraštaje i nastavničke kadrove kako bi se što efektivnije poticale rodno ravnopravne perspektive u razumijevanju povijesti. „U ovom slučaju htjele smo se fokusirati na razdoblja koja vode prema više demokracije, iako je upitno možemo li, recimo, ono što se sada događa u Bugarskoj nazvati demokracijom. Isto vrijedi i za Hrvatsku i sve ostale zemlje u projektu, tako da smo krenule od toga da pružimo antiratni pristup za kojega u javnom diskursu apsolutno nema prostora,“ kazuje Diana Todorova. Nabrojane zemlje odabrane su zbog kriterija heterogenosti pri prijavljivanju europskih projekata, što, ističe istraživačica, može predstavljati dvosjekli mač uslijed povijesno-političkih razlika koje je opasno uspoređivati. S druge strane, u svima je njima ženski historiografski pogled marginaliziran, slijedom čega je korisno proučavati njihov doprinos ne tek kao pukih promatračica, nego i aktivnih sudionica u promjenama i pokretačicama inicijativa za humano i trijezno sagledavanje dotičnih razdoblja. Na kraju krajeva, u punom imenu Documente stoji i „Centar za suočavanje s prošlošću“, na čemu organizacija vrijedno i radi već proteklih dvadeset godina. Za jačanje javnog dijaloga o minulim a opet tako svježim kolektivnim tragedijama ionako je podesnija civilnodruštvena i feministička optika, jer će pronositelji i pronositeljice patrijarhalnosti možda više smjerati idealističkom motrenju prošlosti, utjelovljene, među ostalim, u veličanstvenim spomeničkim plastikama. „Hrvatska“, nastavlja Diana Todorova, „trenutno ima najdesniju vladu otkako je Documenta osnovana, tako da sigurno ima potrebe za više perspektiva i razgovorima koji uključuju različite strane. Koliko god da je ugodno ostati u balončiću gdje nam stavovi i pogledi neće biti izazvani, time se, nažalost, ništa ne može napraviti. Ovdje se bavimo temama iz cijeloga 20. stoljeća, te bih rekla da je teško otvarati događaje iz perioda Drugog svjetskog rata, a kamoli tek Domovinskog rata. Mislim da će trebati proteći još puno vremena da bi se 1990-e propitkivale unutar formalnog sustava obrazovanja, umjesto da samo mi sa strane civilnog društva i neformalnih edukacija uvodimo takva pitanja.“
Tura o šačici žena koje su u doba apsolutizacije ratne logike zagovarale solidarnost i komunikaciju a tijekom postkonfliktne privatizacijske gramzivosti skvotirale u prostorima namijenjenima nekakvim profitabilnim poslovima, sve kako bi pružile utočište osobama što su preživjele obiteljsko nasilje, neće posve razoriti paradigmu javno-odličničko-muško-trijumfalno-nacionalno, ali će nam barem odškrinuti prozor u drukčiji pogled na grad, povijest i stvarnost.
