Piše: Nika Šintić
Prije točno šezdeset godina svijet je, na svoj 81. rođendan, napustila Nasta Rojc. Kao jedna od najvažnijih hrvatskih slikarica, Nasta Rojc domaću je likovnu baštinu zadužila svojim nekonformističkim autoportretima, izvanrednim pejzažima te vještom portretiranju javnih ličnosti.
Slikala je i brojne muške i ženske aktove, i to unatoč skanjivanju patrijarhalne okoline nad idejom susreta finih građanskih gospođica s vanbračnom golotinjom. U njezinom opusu pronalazimo i pionirski „drag“ autoportret naziva „Ja Borac“ (1914.) – čiji nastanak za devet godina prethodi antologiziranoj američkoj varijanti iz kista Romaine Brooks – kao i prvi likovni prikaz automobila u Hrvatskoj („Naš auto u Škotskoj“, 1925.) te frenetičnu spiralu cilindraša, svećenika, komunista, prostitutki i ostalih kurioznih duša što tvore „Naše doba“ (1928.).
Probijanje granica uvriježenog i prihvatljivog za Nastu Rojc nije omeđeno tek umjetničkim stvaralaštvom, već se prelijeva i u oblast društvenopolitičkog angažmana. Godine 1927. Nasta Rojc osniva prvo žensko slikarsko udruženje na našim prostorima s ciljem profesionalizacije i afirmacije ženske umjetnosti. Udruženje nosi naziv Klub likovnih umjetnica te se vremenski i sadržajno vezuje uz međuratni sufražetski pokret, s čijim su bitnim ličnostima, poput Vere Holme, Nasta Rojc i njezina partnerica Alexandrina Onslow prijateljevale. Ipak, klasna konotiranost pokreta, kao i slikaričino vlastito privilegirano porijeklo, nisu do kraja odredile njezino shvaćanje feminizma i emancipacije, tako da u doba Nezavisne Države Hrvatske ona spremno pomaže narodnooslobodilačkom pokretu, priskrbljujući si time i boravak u ustaškom zatvoru.
Nasta Rojc (Bjelovar, 1883. – Zagreb, 1964.) Autoportret u lovačkom odijelu, 1912., ulje na platnu, 118,5 x 88,2 cm, Moderna galerija Zagreb
Trebamo li stoga na današnji dan slaviti rođenje jedne kanonski neizostavne umjetnice, feministkinje, queer aktivistkinje i antifašistkinje ili pak tugovati za prazninom što je smrt ovakve figure za sobom ostavlja, ovisi o uspjehu njezine borbe u samom trenutku nastajanja, objavljivanja i čitanja ovoga teksta. Povjesničarka i teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač u predavanju održanom 29. listopada u Galeriji Klovićevi Dvori s lakoćom osuvremenjuje društveno-političke okolnosti što su odredile život i djelo velike slikarice, naginjući nas tako da odgovor ipak potražimo u estetski ionako prikladnijoj jubilarnoj obljetnici. Da je naše doba trijumfiralo nad heteropatrijarhatom, kapitalističkom obijesti i kulturom militarizacije, umjetničino istoimeno djelo bilo bi tek testament nadiđenoga. Aktualnost, međutim, svjedoči suprotnom.
Predavanje „Nasta Rojc: Mogućnosti čitanja“ u Galeriji Klovićevi Dvori / Foto: Srećko Budek, Muzej za umjetnost i obrt
Predavanje, naslovljeno „Nasta Rojc: Mogućnosti čitanja“, upriličeno je u sklopu izložbe „Jedna za sve – Sve za jednu/Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.“, rezultata dugogodišnjeg rada kustosice Dunje Nekić i povjesničarke umjetnosti Darije Alujević. Izložba je, ističe Leonida Kovač, iznimna ne samo zbog činjenice da javnosti po prvi put predstavlja kompletan historijat Kluba, nego i stoga što to čini kroz razlaganje njegove tadašnje recepcije. Štoviše, diskurzivno kontekstualiziranje udruženja, napose pri sagledavanju njegovog negativnog primitka, ukazuje i na način konstruiranja samoga roda i rodnih uloga, što je, nastavlja predavačica, temelj patrijarhalnog sustava represije i svih oblika njegova snabdijevanja. Nasta Rojc u tom je smislu jedna od prvih umjetnica u Europi koja je vlastitim likom i djelom osporila rodni binarizam, makar dugačak lanac ovakvih istupa nije uspio poljuljati njegovu vladavinu u sadašnjici. Nedvojbeno vodeći autoritet u poznavanju osobe, djela i povijesnoumjetničkog značaja Naste Rojc, Leonida Kovač pružila je panoramsko čitanje i dubinsku analizu intelektualno-teorijskih strujanja što su opetovano devalorizirala umjetničina nastojanja i gurala je u zapećke hrvatske umjetničke historiografije sve do početka 21. stoljeća. Obilato potkrepljujući predavanje citatima iz autoričine neobjavljene biografije „Sjene, svjetlo, mrak: Iz mog života – posvećeno svima koji mi zadaše bol iz kojega se rodi ovo djelo“, Leonida Kovač situira Nastino djelovanje u doba bjesneće pseudoznanstvene mizoginije što fundira uspostavu epistemološkog rakursa iz kojega se rađaju brojne moderne nauke. Od najranijih pogađanja s ocem do puko formalnog braka s kolegom i prijateljem Brankom Šenoom, Nasta Rojc vječito navigira vlastitu autentičnost kroz uske tjesnace rodno, klasno i rasno normirajućeg svijeta. U takvomu svijetu za sebe je uspjela izrezati mjesto, boreći se da ga omogući i drugima, no čak i nakon njezine smrti, na današnji dan prije šezdeset godina, u osmrtnici je navedena pod muževim prezimenom kojega za života nije htjela preuzeti.
