Piše: Josipa Bubaš
U sklopu petnaestog izdanja festivala izvedbenih umjetnosti Perforacije, već tradicionalno održana je i Noć Performansa, koja je ove godine po prvi puta bila tematski određena, i to krovnom temom – feministički performans.
Performans kao umjetnički izraz prisutan je u različitim formatima tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, kroz futurističke, dadaističke, konstruktivističke i nadrealističke izvedbe, a svoju punu afirmaciju (i imenovanje) doživljava tijekom šezdesetih godina kada postaje medij intervencije i interpolacije poruka, agendi, svjetonazora, disrupcije, prevrata i proširenja stvarnosti. Djelujući kao intervencija u ono što koncenzualno nazivamo realnošću, u odnose moći i konstrukciju društvenosti, koristeći različite medije i metode, od antropoloških istraživanja do ekstremne tjelesnosti, performans predstavlja široko polje izbora, poetika i tema, uvijek s ciljem direktne komunikacije, utemeljene u poziciji autora/ice. Šezdesetih i sedamdesetih, strukturalistička promišljanja i prevrednovanja postmoderne čine performans pravim medijem igre i rekonstrukcije značenja i vrijednosti koja direktno uvlači gledatelja/icu, djeluje putem doživljanosti, ukazuje, prokazuje, izvrće, destabilizira i izlaže pogledu performativnost društvenih uloga. Upravo taj je medij, zahvaljujući direktnoj komunikaciji, ali i tjelesnosti kao osnovnog medija prenošenja poruke, što ga istovremeno pozicionira unutar konceptualizacije ali i osjetilnosti, postao pogodan za feministička promišljanja bivanja ženom, njezinih stigmi, propisanih uloga kao i emancipacije istih. Nije ni čudno stoga što se s drugim valom feminizma, propitivanjem društvene uloge i konstruiranja žene, performans uspostavio kao žanr promišljanja i otvaranja novih identitetskih prostora. Funkcionirajući kao direktan način preuzimanja, ponovnog prisvajanja vlastitog tijela, seksualnosti, spajanja s kontekstom, uranjanja, performans, od feminističkih radova Carolee Schneemann, Anne Mendite, Adrian Piper, i brojnih drugih umjetnica koje su dale neumitan doprinos feminističkom promišljanju žene do danas, ostaje žanr koji otvara brojne mogućnosti..
Danas performans, iako kudikamo etabliraniji, još uvijek donosi potencijal prevrata, izvedbi novih formi, reakcije i interakcije, a formulira se kao alat osvještavanja. Na prilično uska vrata ulazi i u obrazovane institucije, a njegov još uvijek marginalan status, barem u Hrvatskoj, možemo pripisati tromosti promjene sustava. Također, obzirom na retrogradne društvene trendove, skrivanje od društvenih turbulencija u plašt konzervativizma, feministički performans i danas, nažalost ostaje nužan alat u javnom prostoru.
Ovu je godinu u Udruzi Domino, koja već više od dva desetljeća promiče LGBTQ+, aktivističku i feminističku umjetnost, obilježila Tiha misa Arijane Fridrih Lekić u produkciji Domina koji je nastao kao reakcija na molitve u javnim prostorima i zazivanja čestitosti žena. Opće društveno jačanje konzervativnih i patrijahalnih struja, te porast nasilja nad ženama motiviralo je kustoski koncept te je po po prvi put program Noći performansa dobio feministički temat.
Selektirani radovi dorađivani su kroz razgovore umjetnca/ka s Arijanom Fridrih Lekić, a izvedbe su održane 27.06.2023. u prostorima Medike. Održene su nekoliko prostora, pri čemu su se neke izvedbe odvijale istovremeno, što je, unatoč konceptualnoj točnosti, povremeno stvorilo konfuziju. Radovi se tematski nadopunjuju, od okova i spona naslijeđenih ženskih ponašanja, negativnih i nasilnih rodnih jezičnih odrednica, reakcije na molitelje koji se javljaju u dva rada, retrogradne analize učinka nisamtražila# pokreta i kao kontrapunkt svemu, promišljanje muškosti, koje je, vrlo znakovito, u realizaciji poprimilo ponešto drugačiji smisao (možda naprosto za taj proces, u širem, društvenom smislu, nije došlo vrijeme😊).
Prva izvedba bila je ona Nikoline Butorac, multimedijske umjetnice i umjetnice performansa čiji se rad temelji na društveno angažiranim temama, poput klimatskih promjena, pozicije marginaliziranih skupina, ekonomske pozicije umjetnika, analize sistemskih nedostataka školstva i mnogih drugih. Radom Njezine neprošivene šutnje, izvedenom u sklopu Noći performansa, Butorac na direktan i osoban način pristupa odrazima patrijahalnih uloga vidljivim u životima majki i žena starije generacije. U svojoj, kao i u obitelji svojih kolegica, Butorac primjećuje određenu stigmu krivnje, destruktivnog perfekcionizma koji se prenosi na žensku djecu. Izlažući takvo upisano nasljeđe, način života, vrijednosti koje prenose ili pokušavaju prenijeti, kritizirajući njihovu istovremenu pasivnost, pomirenje sa sudbinom, društvenu inerciju kao i prešutno prihvaćanje podređene uloge u obitelji, Butorac izvodi određeni katarzični ritual čišćenja, odcjepljenja, novog početka u kojemu se zaleže za „konstruktivno ukazivanje na neadekvatno, patrijarhalno i egoistično ponašanje“ koje „znači definiran jak ženski karakter, s izraženim osjećajem za pravdu i tendencijom osobnog rasta i spoznaja„ kako navodi u opisu rada. U samoj izvedbi, bojom crne sipe na leđa ispisuje tekstove nastale iz vlastitog iskustva i iskustva kolegica koje je skupila anketom, izjave potom skida, struže sa sebe rukama, okrenuta leđima publici u poziciji koja bi, da nije intenziteta grčevitog brisanje upisanih tekstova, povremeno podsjećala na grljenje same sebe, što bi formuliralo kontrapunkt nametnutom osjećaju krivnje i nedovoljnosti. Na štriku iza umjetnice visi papirnata, izrezana odjeća, koja podsjeća na odjeću za papirnate lutke u realnoj veličini tijela na kojoj je umjetnica također ispisala tekstove. Tekstovi su nastali kroz istraživanje koje je uključivalo anketu u kojima kolegicama, prijateljicama a kasnije i publici putem listića postavlja dva pitanja: „Koje ste obrasce preuzeli od majke?“ i „Koji su obrasci vaši autentični?“ Time Butorac dobiva pregled dominantnih obrazaca, uočavajući sličnosti odgovora s iskustvom vlastite obitelji te premošćuje intimističku konfrontaciju s nasljeđem, dajući joj širi kontekst te ju potom prenosi u tekst ispisan na vlastitom tijelu.
Nikolina Butorac, Njezine neprošivene šutnje – Noć performansa, festival Perforacije 2023. / Foto: Ivor Pondelak
Ksenija Kordić, vizualna umjetnica, aktivistkinja i feministkinja i Sonja Leboš, etnologinja i kulturna antropologinja, udružene pod nazivom SoXe bave se odjecima hrvatske verzije metoo# pokreta (nisamtražila#) koja je formirana kroz iskustva i istupe brojnih sadašnjih (i bivših) studentica a nastala je kao reakcija na strukturno nasilje u visokoobrazovnim institucijama na društvenim mrežama. Inicijativa zamah dobiva 2021. godine istupom srpske glumice Milene Radulović koja ja javno optužila profesora Milana Aleksića s beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti za zlostavljanje. Normalizirano seksualno uznemiravanje na fakultetima, koje je trajalo desetljećima u Srbiji, jednako kao i u Hrvatskoj, tako je došlo pod lupu javnosti. SoXe se međutim pitaju što se događa nekoliko godina poslije, što se zaista promijenilo sada kada tema nije više na naslovnicama. O ovakvim se slučajevima zlostavljanja i uznemiravanja godinama odavno govorilo u kuloarskim krugovima, ali osim gradskih tračeva, koji ni na koji način nisu utjecali niti sankcionirali zlostavljače, te tihe, kuloarske spoznaje bez obzira na monstruoznost djela nisu dobile pravni epilog, a možda su i pridonijele normalizaciji takvog ponašanja. Brojna svjedočanstva potaknuta nisamtražila# pokretom ukazala su na potrebu ne smo osvještavanja problema nego i na nužnost pravnih koraka koje bi sankcionirale i spriječile takvo ponašanje. Prema portalu Global „U prva dva mjeseca 2021. godine na Sveučilištu je zaprimljeno oko 60 prijava za spolno uznemiravanje i to, redom, po broju prijava – na Akademiji dramske umjetnosti, Akademiji likovnih umjetnosti, Veterinarskom fakultetu i Filozofskom fakultetu. Do prve polovice 2021. taj broj se udvostručio. Usporedbe radi, prema službenoj statistici Ministarstva unutarnjih poslova, u cijeloj zemlji je godinu ranije bilo ukupno 35 prijava protiv spolnog uznemiravanja, a 2018. godine njih ukupno – 30.„ Slijedom prijava, jedino je Akademija dramske umjetnosti 2021. godine donijela Pravilnik o prevenciji i zaštiti studentica i studenata od seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja, ucjenjivanja i različitih oblika diskriminacije, a Pravni fakultet Pravilnik o zaštiti studentica i studenata od seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije, dok su ostali fakulteti, uključujući i Akademiju likovnih umjetnosti zaključili kako nema potrebe za pravilnikom, iako su brojne studentice u medijima progovarale o lošoj praksi i manipuliranju pozicijama. SoXe rad temelje na svjedočanstvima i istraživanju a realiziraju ga čitanjem izjava i dijaloškom formom izvedenom ispred zgrade Sveučilišta i kasnije reprodukcijom zvučnog zapisa razgovora i čitanjem artist statementa u prostoru Medike, dok su na pozornici postavljene dvije prazne stolice. U statementu navode: “Ono što živimo jest da se prijava nasilja smatra većim ekscesom od samog čina nasilja, a govor o nasilju oportunističkim „građenjem karijere“. Radi se patrijarhalnoj inverziji situacije, jer se zapravo nekim kodeksom opće šutnje podržava status quo, u kojem se nasilje na obrazovnim institucijama nastavlja. Naše dvije prazne stolice simboliziraju javni dijalog koji se tek treba dogoditi a stalno se odgađa. „Kao dio projekta autorice šalju upit Sveučilištu i fakultetima o djelovanju usmjerenom na penalizaciju i prevenciju seksualnog uznemiravanja, na koje do sada ne dobivaju odgovor.
SoXe – Ksenija Kordić i Sonja Leboš, Oni karijeru grade šutnjom – festival Perforacije 2023. / Foto: Ivor Pondelak
Irena Boćkai i Ana Katulić, koje suradnju ostvaruju od projekta 2019. godine, u sklopu Noći performansa realiziraju rad “Bitches&Stitcehs” kojemu predhodi umjetničko istraživanje o odnosu prema ženi kroz govor i jezik. Pozivom kolegicama i kolegama na dijeljenje priča i iskustava: „Je li možda vama netko nekad prišio kakav pogrdni naziv (štraca, guska, baba, koza…)? Možda ste dobile neki “pohvalni” (da ste “avion”, bomba i sl)? Ili ste bile prisutne kad se nekome u društvu tako nešto dogodilo, nekome iz vaše blizine (prijatelju, prijateljici). Naravno, u obzir dolaze i muške priče. Možda su neku vama blisku mušku osobu nazvali “pičkica” ili slično? U kojem kontekstu i zašto? Kakvi su muško-ženski odnosi koje promatrate oko sebe? Primjećujete li uopće takve stvari i zašto da ili ne? Tko je (bio) glava kuće u vašoj obitelji? Postoji li danas “glava” kuće?„ autorice se bave strukturnim nasiljem, nasiljem unutar jezika koji odražava društvenu hijerarhiju. Od prikupljenih iskustva rade patchwork, model preuzet iz književnog djela Dubravke Ugrešić. Rad je se odvija u jedinstvenom prostoru ali u nekoliko nivoa – publika je pozvana na kartone napisati nazive koji su im bili „prišiveni“ i zalijepiti ih na zid. Istovremeno, na zidu je prikazana snimka predavanja Dubravke Ugrešić dok se ton može čuti tek stavljanjem slušalica. Paralelno s projekcijom, autorice čitaju dobivene odgovore, što stvara svojevrsnu interpretativnu nejasnoću – povremeno se može činiti da izgovaraju tekst koji izgovara književnica tijekom predavanja, što pridonosi destabiliziranju shvaćanja izrečenog, jer nismo sigurni tko govori, o čijem se iskustvu radi. Na stolu stoje poderane hlače, kao doslovna referenca na šavove (stitces) i igla i konac. Hlače gledatelji do kraja izvedbe samoinicijativno zašivaju. Metodologija je jasna – ispreplitanjem nekoliko aktivnosti autorice prenose patchwork u samu strukturu izvedbe, što otvara brojne izvedbene, ali i interpretativne mogućnosti. Samim transponiranjem djela Dubravke Ugrešić, autorice zauzimaju određenu poziciju naspram društvenog konteksta, no to rade suptilno i nenametljivo, koristeći vlastiti jezik. Rad će biti ponovo izveden na festivalu Fiuk u Koprivnici 31. 8. 2023., te, ako ste u prilici, svakako pogledajte i sudjelujte.
Irena Boćkai i Ana Katulić, “Bitches&Stitcehs” – Noć performansa, festival Perforacije 2023. / Foto: Ivor Pondelak
U Galeriji siva u sklopu Medike, kolektiv žuж kojega čine mutimedijalni umjetnici Dora Fordor i Hugo Baranger izveli su svoj prvi suradnički rad – multimedijalnu izvedbu nastalu kao reakciju na pokret „klečavaca”. Rad je u biti izvedba pjesme Amene koju karakterizira pomalo mračan elektronički zvuk, uz zanimljiv vokal umjetnice i projekciju pratećeg videa. Izvedbena odjeća, prekrivene glave izvođača, preplitanje tijela i efekata na videu, pomalo zagonetan izričaj, tekst koji afirmira žensku snagu i odbijanje pokušaja vraćanja tradicionalne uloge žene, čine zanimljiv rad koji upisuje društvenu osviještenost i aktivizam u zaokružen i cjelovit umjetnički jezik, dovoljno autentičan i apstrahiran, pa čak i hermetičan da bude intrigantan ali i paradoksalno, dovoljno direktan i jasan u poruci da dopre do gledatelja/ice jasnoćom poruke. Sposobnost igre sa značenjima odražava i naziv pjesme koja je, prema najavi, “nastala igrom riječi amen i fraze A MEN(e) ne možete, koristeći religiozne simbole u svrhu socio-političke izjave iza koje kolektiv žuж čvrsto stoji“.
Kolektiv žuж – Dora Fordor i Hugo Baranger, vizual multimedijalne izvedbe AMENE
Još je jedan rad inspiriran masovnim subotnjim performansom klečanja – Lucija Žuti, nagrađivana vizualna umjetnica, poznata po radovima kojima tematizira poziciju umjetnika/ca u društvu, ovaj put napravila je instalaciju kojom se ironijski osvrće na pokret Vitezova Bezgrešna Srca Marijina, „vitezove“ koji svake prve subote u mjesecu kleče na trgu boreći se za čestitost žene i autoritet muškaraca u obitelji. Rad Vitezovi a mučenici preuzima ridikulozni „štih“ pokreta, pri čemu Žuti, djelomično preuzimajući njihovu ikonografiju, radi obrat i oblači križeve u crne muške majice. Na križeve stavlja naljepnice “Idemo se igrati Boga, rata, Hrvatica i Hrvata”, te postavlja jastučiće za klečanje s penisima. Na majicama su printevi s natpisima „Sv. Vitez od Križa – duhovni autoritet obitelji“, „Sv. Vitez od Križa – mučen od strane razvratnih žena“ i Sv. Vitez od Križa – zalagatelj predbračne čistoće“. Žuti u pojašnjenju rada duhovito navodi: „Ako se vratimo u prošlost, poznato je da su se nekadašnji vitezovi borili za čast, hrabrost i jedre ženske grudi, dok su se suvremeni latili mača, (iako se još uvijek nisu uhvatili kuhača), no ipak, pomaka ima“, dodajući kako je „nedvojbeno da ih zanima ženska moda pa je pitanje vremena kada će se izroditi kakav kipić ili ikona zlatne Marije koji bi se mogao dodijeliti ženama za najbolje čedno odijevanje.“ Ovakav duhovit i ironičan pristup, iako poprilično sprdalački, ipak pruža odmak i odušak stvorenim tenzijama i daje montipajtonovsku vizuru situacije. Poput dadaističkih intervencija, Žuti grubo koristi humor kao aktivistički alat, izvrćući deklarirana značenja i smještajući ih u ponešto drugačiji kontekst.
Igor Zenzerović, multimedijalni umjetnik, tematu feministički performans dodaje rad pod nazivom Na mjestu studije muškosti, pojašnjavajući kako „muškost kao koncept i izvedba posljednjih 40 godina prolazi kroz period koji će se zasigurno pokazati krucijalnim za razvoj rodne solidarnosti i jednakosti, a nigdje nije to evidentnije nego u hrvatskom patrijarhalnom društvu“ postavljajući pitanje „kako muškarci mogu postati efektivni pro-feministički saveznici?”. Rad je mišljen kao osobno propitivanje muškosti podijeljeno na zajedničku „bio – šetnju“ kroz grad na koju su bili pozvani muškarci, bilo homo, hetero, trans, macho, femi „ili nešto između“ pri čemu je umjetnik kroz izvedbu, dijeljenje vlastitih biografskih i dokumentarističkih sekvenci želio podijeliti s publikom svoju krizu muškosti u odnosu na feminizam, oslanjajući se na vlastita „krizna iskustva“, ali i feminističke tekstove. Interesantno i kompleksno zamišljen, rad je zbog kiše od početka preseljen u klub Mikro u prostoru Medike, gdje su posjetitelji dobili slušalice na kojima su mogli pratiti autorov tekst, no „muški kružook“ koji se trebao dogoditi nakon šetnje, spontano je postao mješoviti pa i ženski, shodno i samom tematu događanja. Nadamo se da će ova tema, koju je svakako potrebno otvoriti, uskoro naći i drugačije oblike komunikacije i postati prisutna u javnom prostoru, bilo kroz umjetnost, bilo kroz različite znanstvene, društvene ili druge diskurse.
Arijana Lekić Fridrih, performans KRUG – festival Perforacije 2023. / Foto: Katarina Landeka
U sklopu festivala Perforacije, iako ne u Noći performansa koji je mentorirala, Arijana Lekić Fridrih izvela je performans na zagrebačkom Dolcu. Performans je nastao kao umjetničin diplomski rad, no i danas, godinama poslije pokazuje se još uvijek relevantnim. Autorica se kotrlja niz stepenice, time direktno ukazujući sveprisutno nasilje nad ženama, implicirajući čestu izjavu opravdanja i implicitnog srama koji osjećaju žrtve, opravdavajući nasilnike: „Pala sam niz stepenice“. Na stepenice je projiciran video iste akcije te, dok umjetnica leži na podnožju vidimo na snimci kako ustaje, penje stepenicama, nakon čega se čin kotrljanja ponavlja. Repetitivnost radnje, žensko tijelo koje kao da se odvaja od sebe dok se trauma neprestano ponavlja na dojmljiv način ukazuju na temu koja je, doduše, prisutna u javnom diskursu, no neučinkoviti su načini na kojoj joj se u praksi pristupa. Prema tekstu Elvisa Sprečića i Jelene Jovanović, objavljenom u Večernjem listu 19.1.2023., Hrvatska je treća po femicidu u Europskoj uniji2, a unatoč činjenici da se nasilje nad ženama učestalo ponavlja i izaziva zgražanje, ne postoji sustavna i učinkovita strategija prevencije i sankcioniranja na nacionalnoj razini.
Svi navedeni radovi odgovor su na društvenu klimu u kojoj je položaj i ravnopravnost žena, još uvijek, nažalost, mjesto borbe. Čini se da su položaj i prava žena ponovo ugroženi jačanjem različitih pokreta koji se zalažu za „tradicionalnu obitelj“ koja propisuje mjesto i ulogu žene. Unatoč daleko progresivnijim stavovima koji su u ovim prostorima nominalno dominirali prije tridesetak godina, patrijahalne vrijednosti i nasilje koje potiče ili opravdava bili su prisutni u domovima i na radnim mjestima. Neprestano cikličko vraćanje tradiciji kao izraz nesnalaženja u suvremenosti ili naprosto nedostatak osjećaja za ravnopravnost među ljudima i preferiranje hijerarhijskih, izrabljivačkih odnosa najveća su kritika ideje napretka. Ipak, povratak na staro neostvariva je ideja. Iako ju je uvijek potrebno ponovno braniti, ostvarena sloboda, ili tek natruha iste ostaje i raste u umu i tijelu i ne može se suzbiti.
