Piše: Nika Šintić
U doba upitne političke pismenosti, preplavljenosti informacijama te naglo izmičuće šanse da one ikada postanu izvor vrijednih, cjelovitih spoznaja o svijetu, uloga umjetnosti možda je važnija no ikada. Promašeno je misliti da ona donosi jezgrovite i iznenadne promjene, ali, s druge strane, same te promjene nikada ne nastupaju iznebuha, nego su strpljivo pripremane nizom naoko malenih koraka. Jedan istaknuti kulturnjak s kojim sam nedavno imala prilike razgovarati posebno je naglasio važnost protočnosti između različitih vrsta institucija, dovevši u pitanje i smisao samih kulturnih ustanova bez njihove povezanosti s edukacijom. Budući da za naš obrazovni sustav ne postoji nekakva jasna strategija koja bi se opirala promjenljivosti pojedinih političkih garnitura, ne čudi da je promicanje inkluzije, kritičke refleksije i ljubavi prema učenju zapalo razna civilna udruženja.
Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust taj zadatak odrađuje od 2017. godine, okupljajući brojne ustanove, stručnjake i aktere iz neprofitnog i civilnog sektora s ciljem razvoja osviještenog i angažiranog građanstva. Među aktivnosti Centra ubrajaju se i javne tribine, koje ove godine tematiziraju „Žene koje mijenjaju društvo“. Prva od njih, upriličena u petak, 26. travnja u zagrebačkom Etnografskom muzeju, znakovito je bila posvećena umjetnosti u njezinim najšire shvaćenim ispoljenjima. O emancipacijskom potencijalu umjetničke prakse i kulture kao takve promišljale su književnica i pjesnikinja Ivana Bodrožić, kazališna redateljica i profesorica Anica Tomić, režiserka i multimedijalna umjetnica Arijana Lekić Fridrih te viša kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu Jasna Jakšić, uz moderaciju urednice i prevoditeljice Nataše Medved.
Zašto baš žene mogu mijenjati društvo? Postoji li neki tajni resor, neka sjenovita snaga koja naš položaj osobito oprema za duboke transformacije?
Govoreći o značajkama društveno angažirane književnosti, Ivana Bodrožić kazala je kako tek iz očišta manjine, koje će na ovaj ili onaj način svakoga od nas zapasti, možemo trijezno sagledati temeljne društvene postavke; podižući ovu ideju na razinu usustavljenog nauka, upućeni smo na marksistički teorijski diskurs u kojemu potlačeni i obespravljeni doista u sebi kriju ključ za pronošenje korjenitih promjena. No, tamo gdje marksizam temeljni društveni sukob locira u klasi, feminizam će akcentirati još jedan okršaj koji se neprestano odigrava diljem vremena i prostora – okršaj među spolovima. Nerijetko se ova dva registra poklapaju, kako pokazuje Arijana Lekić Fridrih podsjećajući nas na to da su žene samom svojom prirodom u sukobu s društvom, budući da mu plaćaju higijenske potrepštine koje su im svaki mjesec nužne. Očiglednost ove spolno utemeljene penalizacije, kao i njezina uporna probijanja u daljnje krugove socijalno-ekonomskog kompleksa, odražena je i neplaćenim kućanskim radom što se i dalje samorazumljivo prenosi po ženskoj obiteljskoj liniji.
Tribina ‘Žene koje mijenjaju društvo’ / Foto: Lana Anđelopolj
Njihova disrupcija javnoga prostora, još i daleko nakon što su se u njega počele integrirati kroz tržište rada i obrazovni sustav, tako u neku ruku i upozorava na ustrajanje dvostrukog tereta poslovnog i privatnog, makar je uvjetovana jednom dubljom, gotovo metafizičkom kritikom.
Naime, ženske performativne intervencije, čiju noviju povijest na našim prostorima izlaže Jasna Jakšić, isprva su odgovor na kartezijansko zatvaranje ženskog identiteta u oblast protežne supstancije, odnosno tijela čvrsto odvojenog od uma. Iako valja napomenuti da Descartesov misleći subjekt zbog svoje sadržajne ispražnjenosti zapravo i omogućuje nespolnost ljudskog subjekta, višestoljetno kotrljanje njegova dualizma zaista je pripomoglo zaključavanju žena u oblast skrbničke te tjelesnim strastima, nagonima i potrebama obilježene egzistencije. Ta pozicija krajnje i iskonske Drugosti možda žene čini i sklonijima solidariziranju s drugim marginaliziranim skupinama, kako pokazuje i, primjerice, opsežna studija istraživačkog konzorcija Resist kada epicentar antirodnih politika u Europi smješta u diskurs muških političkih aktera vezanih za konzervativne i ekstremno desne političke struje.
Pretjerano je, dakako, cjelinu progresivnog potencijala zajednice naprtiti isključivo na ženska leđa; naši sićušni, beznačajni koraci ipak su koraci, a Drugost, kao i pogled sa margine, dostupna je svakom izvježbanom oku i uhu. Anica Tomić kazuje tako da je svaki pojedinčev postupak, sve do bezazlenog podizanja čaše sa stola, bremenit stanovitom odgovornošću, a umjetnost možda i postoji da bi nas s tom odgovornošću dovela licem u lice.
