Razgovarala: Josipa Bubaš
Povodom zagrebačke promocije knjige Zelen, razgovarala sam sa Željkom Klemenčić, novinarkom, medijskom djelatnicom, urednicom i izdavačicom čiji je fokus djelovanja gastronomija kojoj pristupa na specifičan, minimalistički, promišljen način. Tema prehrane nagnala ju je na preispitivanje postavki suvremenog načina života i inicirala gastro i životni stil zasnovan na redukciji, minimalizmu, povratku prirodi, odnosima, zajednici, drugim riječima – svemu onom što se uvijek pokazuje bitnim, unatoč buci i zavodljivosti suvremenog, kapitalističkog sustava.
Josipa: Nedavno si u Zagrebu predstavila knjigu Zelen koja je izašla prošle godine. Po čemu je ona specifična?
Željka: Zelen je moja treća knjiga, ali je prva potpuno autorska (odnosno koautorska – nastala je u suradnji s fotografom Mariom Kučerom). Prva je bila kompilacija recepata, klasična kuharica, a drugu sam napravila kada sam se bavila prehranom djeteta. Ona je nastala pragmatično, s idejom bavljenja onim što mamama s malom djecom treba. S ovom novom knjigom sam se našla na vjetrometini, htjela sam napraviti ono što se meni sviđa i knjigu kakva meni nedostaje. Nastala je nakon što sam odradila deset sezona televizije, zbog zasićenosti temom gastronomije u kojoj sam se našla kao i u svemu u životu, slučajno. Nikada nisam donosila odluke koje sam slijepo slijedila, tek sam malo povremeno podesila kurs. Od mojih početaka u gastronomiji puno toga se promijenilo, dogodile su se društvene mreže, cijelo područje je postalo prezasićeno. Svakodnevno se osjećam preizloženo toj temi i vizualno i načinom na koji je hrana prezentirana, sva ta prenakićenost, konzumeristički odnos prema hrani mi je postao potpuno odbojan. Čitavo vrijeme duboko se bavim hranom, ali sam zaista podvojena. Prvenstveno me zanima povezanost prehrane i načina na koji ona utječe na naše tijelo, misli i osjećaje. Shvatila sam da prezasićenošću u doslovnom i metaforičkom smislu jako brzo dolazimo do naličja užitka, jer postajemo glupi, tromi i lijeni kad previše jedemo, osobito kompliciranu hranu. To su moje stare opsesije i stalno brusim taj put, odbacujem viškove, a knjiga je nastala upravo iz potrebe za redukcijom. Rick Rubin je jednom rekao: „I am not a producer, I am a reducer“ i to je nešto što sa mnom rezonira. Krenula sam od slučajnog kaosa i već se 20 godina bavim odbacivanjem viškova, pojednostavljivanjem, pokušavam stići do srži, do mjesta u kojem mi je esencija dovoljna.
ZELEN / Foto: Mario Kučera
Josipa: Bitan dio tvog procesa je vlastito iskustvo, učenje iz prakse.
Željka: U knjizi je vidljivo moje stalno eksperimentiranje sa samom sobom. U nutricionizmu i u kuhanju nema drugog načina nego da nešto isprobaš, od recepata do nutricionističkih trendova. Još sam na faksu eksperimentirala s hranom, imala sam odbojnost prema mesu, iako sam ga kasnije ponovno počela jesti. Prije tridesetog rođendana doživjela sam prvu krizu. Osjećala sam fizičku, psihološku i poslovnu prezasićenost. Partner i ja smo s prijateljem pokrenuli Caffe bar Kolaž, zatim smo izašli iz njega, a paralelno sam radila kao urednica u Playboyu. To je bio moj prvi period breakdowna, kada sam shvatila da moram nešto promijeniti, ali nisam znala što. Sukladno dvadesetim funkcionirala sam po motu work hard, party harder i bila sam u raspadu sustava. Vodila sam klasičan redakcijski život: jela sam prvi put u 9 navečer, a do tada sam grickala kikiriki i pila pivo. Onda sam napravila zaokret – počela sam eksperimentirati sa sirovom hranom i postom, shvatila da možeš pročitati milijun knjiga ali ništa ne znaš dok sve temeljito ne isprobaš na sebi i ne doživiš sve promjen percepcije koje takva promjena donosi. To je zaista sveobuhvatan i zanimljiv proces, i somatski i spoznajni, suočavaš se s vlastitim kompulzivnim obrascima, i puno toga je potrebno sagledati da se napravi dugoročna promjena.
Josipa: Kakvo je tvoje iskustvo sa sirovom hranom i potpuno restriktivnim režimima prehrane?
Željka: Sirova hrana u stopostotnom obliku je fenomenalno iskustvo unutar kraćeg perioda, ali je ekstremno radikalna i teško izvediva na duže vrijeme. Prvo, potpuno izostaje društvena komponenta hranjenja, ni s kim ne možeš sjesti za stol, potpuno si izoliran u tom samonametnutom fašističkom izdanju. Kroz to sam iskustvo shvatila da svi radikalni restriktivni prehrambeni režimi vode u fašizam. Kada imaš hiperkontrolu nad svakom namirnicom koju unosiš u organizam, osjećaš se superiornom, kao da si proniknula tajne svemira. Bolesne ljude degradiraš jer misliš da su glupi i nedisciplinirani. Ne može se tako živjeti.
Josipa: U tom kontekstu, što misliš o ortoreksiji?
Željka: Sve što je izvan balansa je poremećaj. Drugim riječima, ako je kontrola prehrane jedini način da živiš, to je samo još jedan od oblika hiperkompulzivnog destruktivnog ponašanja.
Josipa: Ipak u knjizi navodiš da promjena prehrane mora biti svjesna i da se ne možemo oslanjati na intuiciju.
Željka: Oslanjanje na intuiciju nije jednostavan proces, uglavnom idemo dva koraka naprijed, jedan natrag, kroz traženje balansa koje uvijek ostaje samo traženje, s pokušajima i pogreškama. Rigidan proces ultimativne kontrole ne može biti rješenje. Moraš doći do stanja u kojem si potpuno slobodan i okej sa svim svojim izborima. U tom stanju jednostavno uživaš jesti hranu koja ti čini dobro. Svjesno hranjenje je dugotrajan proces i do njega treba doći, zahtijeva puno brušenja, čišćenja, izbacivanja. Ne može se doći do optimuma u tri dana, to je fine tuning. Tijelo ne zna što mu smeta ako svaki dan konzumiraš 50 različitih namirnica. Treba eksperimentirati i vidjeti gdje si, doći do toga da možeš čuti signale tijela. A treba uzeti u obzir i što želiš, kako živiš i radiš, koliko imaš vremena i novca, puno je tu parametara koje treba uskladiti.
Foto: Mario Kučera
Josipa: Kao što si navela, bitna je i ekonomska, klasna komponenta.
Željka: To ne možemo ignorirati, dobra prehrana je middle class pitanje, što mi je iritantno i zbog čega uvijek balansiram kada govorim o toj temi. Mislim da je najvažnija odluka koju možemo donijeti da hiperrafiniranu hranu svedemo na minimum, ili da barem težimo tome. Po meni je to važnije od toga jedemo li meso, što je ogromno etičko pitanje, no u smislu kvalitete života puno je važnije pitanje koja je količina industrijskog utjecaja. Puno ljudi misli da se zdravo hrani, a zapravo jede hrpu visokoprocesirane hrane s bio etiketom. To za mene nije put. Kad sve rafinirano odbacimo i vratimo se na osnove, na putu smo zdrave prehrane. Kod nas, srećom, takvu hranu nije toliko teško nabaviti. Naravno, djevičanski čista hrana ne postoji, tu treba spustiti kriterije. Ne jedem samo hranu koje je deklarirana kao organska i eko, ali sam u kontaktu s puno proizvođača. Više vjerujem čovjeku nego certifikatu. Upoznajem ljude, vidim kako žive, u što vjeruju i idem putem povjerenja.
Josipa: No za tu promjenu treba odvojiti vrijeme, organizirati se, učiniti prehranu važnom stavkom u danu.
Željka: Još uvijek živimo u zemlji gdje je zdrava hrana dostupna. Ogroman problem je što je hrana ekstremno poskupjela. Ne znamo što će biti kroz par godina i koliko će zdravo povrće biti dostupno prosječnom čovjeku. To je dosta depresivan aspekt, no za sada se sve može nabaviti. Pitanje je logistike i prioriteta. Kad se navikneš, nije toliko teško, postoje i dostave doma s OPG-a, ta se mreža gradi. Nije jednostavno ni jeftino, ali ako odbaciš velik dio rafinirane hrane, dođe gotovo na isto. Ono što uštedim na junku potrošim na dobro maslinovo ulje. (smije se) Kada radim edukacije za mame s malom djecom, uvijek napominjem da, ako kvaliteta prehrane djeteta i majke nije visoko na listi prioriteta, velika je šansa da neće uspjeti. Ako se nađeš gladna i umorna u supermarketu u pola osam navečer, bitka je izgubljena. Zato trebaš logistički pametno raditi, puniti freezer, postoje razni hackovi i oni traže vremena, ali kada i svladaš, postaje jednostavno. Ekstremno sam reducirala sve i malo vremena u danu trošim na hranu. To je moja odluka. Pet dana u tjednu kuham sve jednostavno i brzo, jedan dan se ne brinem o hrani, jedemo vani ili netko drugi kuha i jedan dan se višesatno posvetim hrani. To mi je okej omjer. Dobar dio godine u sezoni berem divlje ili u vrtu. Živim na rubu šume pa naberem maslačak i koprivu, skuham jaja od susjedinih kokoši i otvorim konzervu slanutka. U tom sam smislu postala totalno elementarna. Sad mi je to najukusnije, sva komplicirana hrana mi stvara buku, od nje se ne osjećam se dobro. No, nemojmo zaboraviti – i užitak je ljekovit.
Josipa: Karijeru si započela kao kolumnistica u Playboyu, tvoje su kolumne bile provokativne i usmjerene na otvorenu žensku seksualnost. Danas zastupaš minimalizam, okrenuta si prirodi, uzemljenju. Vidiš li u tome zajednički nazivnik, liniju koja se provlači kroz sve teme i formate?
Željka: Apsolutno postoji kontinuitet, organski put rasta i sazrijevanja, ništa se bitno nije promijenilo. Prvi stalni posao koji sam dobila u mnogočemu me odredio. U Playboyu i kasnije u Dobroj hrani naučila sam ozbiljno raditi na magazinu i zavoljela sam raditi grafički lijepa izdanja. Danas radim lijepe samizdat knjige i prodajem ih isključivo u svom web shopu. Što se tiče tema, u prvoj fazi, kada sam radila kolumnu, pisala sam je umom studentice Filozofskog fakultet koja je kolumnu odlučila tretirati kao stilsku vježbu i pisati iz ženske perspektive onako kako prosječan muški čitatelj Playboya razmišlja. Pokušavala sam istim mjerilima pristupiti seksualnosti iz ženske perspektive. Pisala sam kao žensko uzimajući si sva prava dostupna prosječnom muškarcu. Naravno, karakter probije van, bilo je tu puno ironije. Bio je to zahtjevan posao za mladu žensku osobu. To sam naknadno shvatila jer sam stvarno bila premlada u tom trenutku. Prije toga se takva ženska seksualnost nije vidjela u toj vrsti medija. Za mene je to bila teška forma i puno puta sam se našla u situacijama gdje su mi odrasli muškarci iz struke kolumne komentirali sa strahopoštovanjem jer sam se kao mlada žena usudila tako pisati i govoriti. Omiljeni komentar na te kolumne stigao mi je iz Beograda (jedno sam vrijeme radila i na srpskom izdanju Playboya). Duška Jovanić, kultna beogradska novinarka, poklonila mi je svoju knjigu s posvetom: ‘Željki, koja piše kao da je sve to već proživela’. Imala sam tada 25 godina.
Josipa: U to si vrijeme radila i intervjue s porno zvijezdama. Koji je tvoj stav o ženama unutar porno industrije?
Željka: Tu se otvara puno tema. Prvo, danas je nemoguće raditi takve teme u mainstream mediju. To je bio sam kraj zlatnog doba novinarstva, postojale su mogućnosti dobro plaćenog rada na dugim reportažama, a unutar Playboya morali smo se baviti temom seksualnosti. Brzo sam shvatila da je u svijetu pornografije moguće doći do svakog i u tri koraka dogovoriti bilo koju temu. Sve se brzo odvijalo. U porno svijetu radi hiperprofi ekipa koja pazi na svoju promociju i sve se može dogovoriti. Iz tog sam razloga radila te teme, ali birajući zanimljive višeslojne likove. Mjesec dana provela sam u Los Angelesu snimajući materijal za dokumentarac koji nikad nije objavljen. Autostopom sam došla u Malibu Canyon, u dom fotografkinje Suze Randall, jedine žene koja je snimala i za Playboy i za Penthouse i za Hustler. Suze je Engleskinja s fenomenalnim smislom za humor koja se u okrutnoj, eksploatacijskoj branši svojom pameću uspjela izboriti za svoja autorska prva i zaraditi ozbiljne novce. Pitala sam je: što će vam ti novci? Odgovorila mi je: kupila bih još jednog konja. Bila je luda za konjima, kad sam došla tamo ona je bila u manježu s konjima, a njezin je muž, inače domaćica u kući, brao svoje rajčice. Njihova je kći naslijedila njezin porno posao, snimala filmove u dnevnom boravku. U Parizu sam intervjuirala jako zanimljivu redateljicu Ovidie, koja je imala feministički pristup pornu, zagovarala je pravo žene da odlučuje o svom tijelu. Mislim da postoje iznimke i ona je jedna od njih, ali većinu industrije čine nesretni ljudi koji nisu imali izbora, i muškarci i žene. Postoji puno siromaštva i eksploatacije. Tome nisam svjedočila, ali mogla sam procijeniti kako to funkcionira.
Foto: Maja Danica Pečanić
Josipa: Kako si se počela baviti gastronomijom?
Željka: Oko 2010. Playboy je kao format bio na svom kraju, tada su već magazini imali užasno malo naklade, nisu se prodavali i nije ih imalo smisla raditi. Željela sam otići iz novinarstva, dala sam otkaz. U međuvremenu sam već debelo eksperimentirala s prehranom. Htjela sam si pomoći, promijeniti se i tema prehrane mi je postala važna. Kad sam dala otkaz kao urednica Playboya, tadašnji vlasnik firme nije ga prihvatio već mi je rekao: reci što želiš raditi, i to ćeš raditi. Odlučila sam raditi food magazin. Odluka nije proizašla iz vanjskog interesa za gastronomiju već iz osobnog eksperimenta i potrebe da promijenim sebe, svoje tijelo, kako se osjećam, da riješim zdravstvene tegobe, drugim riječima iz moje ideje hibrida istraživačkog novinarstva i self helpa. Neko sam vrijeme svaštarila u Jutarnjem listu i onda sam pokrenula Dobru hranu. Bile su to godine intenzivnog rada na novom formatu. Za razliku od Playboya koji je bio licenca, našla sam se u situaciji da od nule u drugačijim uvjetima stvaram nešto novo. Danas je tržište prezasićeno, ali tada je postojalo malo toga, osobito u mainstreamu. Bili smo pioniri cook it yourself pristupa, odbacili stokovske fotke, sve smo radili od nule – vukli namirnice s placa, kuhali, fotkali pa pisali. Nakon toga sam otišla iz Dobre hrane u slobodnjake, pokrenula magazin Mrvica, pa je došla telka, show 3, 2, 1- kuhaj! Velika promjena dogodila se ulaskom u freelancerski život, to je bio početak nove etape. Iskočila sam iz vlaka, iz uloge urednice u velikom mainstream mediju koja je od jutra do mraka radila posao iz snova u super uvjetima, i odjednom sam sama sebe stjerala u kut bez postavljene strategije i pravog razloga. Tek kada sam u afektu nepromišljeno iskočila iz vlaka, shvatila sam koliko sam bila iscrpljena. Dogodio mi se burnout i spoznaja da se zapravo ne znam dozirati u poslu. Bila sam u klopci samodokazivanja i sebi i drugima. Radna motivacija dolazila mi je iz potpuno krivog mjesta i imala sam od toga više štete nego koristi. Htjela sam promjenu. Freelanceanje, izostanak dnevne rutine, redovne plaće i cijele te safety mreže najviše me promijenilo. Suočila sam se s najviše strahova. Bio je to opet proces ljuštenja viškova. Kada sam pokrenula Mrvicu, radila sam 12 sati dnevno, sve isto kao u firmi prije, bila sam pod hiperstresom, ali sada još nisam ni zarađivala. Nisam znala drugačije. Propitivala sam svoju kvalitetu, na toj sam vjetrometini tražila sigurno mjesto iz kojeg ću raditi. Egzistencijalni strah može biti potpuno paralizirajući za slobodnjake, ubiti svu kreativu. Jako je važno znati da je u tom načinu života dobro onoliko koliko si ti dobro, ali nitko nije stalno dobro. Kada imaš stalni posao i sigurnosnu mrežu, pregrmiš tu krizu, ali ovdje se stalno preispituješ – život, sebe, ideje.
Josipa: Kakav je tvoj stav prema showu u kojem sudjeluješ, budući da je različit od načela minimalizama koja zagovaraš?
Željka: Taj sam televizijski format radila deset godina, od njegovih početaka, s iznimkom 2 godine porodiljnog. Naravno da sam se na početku osjećala nesigurno, nisam znala u što ulazim, taj format nije postojao i nije imao razrađeni karakter. Olakotna okolnost za mene je bila ta što ne postoji unaprijed razrađeni scenarij u užem smislu, ne moram izgovoriti ništa što ne želim. To je format u kojem sam ja – ja, samo našminkana i pofrizirana (smije se). Shvatila sam da mogu funkcionirati u tom formatu dokle god govorim što mislim i osjećam. Naravno da to jest neki komercijalni format koji nije ono što me primarno interesira, ali u njemu mogu funkcionirati. Tamo sam jedini padobranac, nekuhar i žena unutar kuharskog žirija. Funkcioniram i u tom formatu jer znam komunicirati i čitavo se vrijeme bavim artikuliranjem misli i ideja, a to najviše volim. Ljudi dobro reagiraju, vole i žele slušati takav pristup. Emisija je imala svoj život na koji nisam mogla utjecati, samo sam mali kotač unutar velikog projekta koji ni na koji način nije autorski i s tim nisam povezana kao s knjigama koje radim, no i tu postoji moj isti glas, koji je osnova onoga što radim na svim platformama.
Foto: Gordan Zečić
Josipa: U nekoliko si navrata otvoreno govorila i o porodničarskom nasilju i iskustvu majčinstva.
Željka: Ključno transformacijsko iskustvo bilo je rođenje mog sina, odnosno odluka da ipak uđem u majčinstvo. To je otvorilo milijun tema kojima se nikada nisam bavila, poput prava u porodu. Dok sam se pripremala za porod, proučavala sam mogućnosti prirodnog poroda kod kuće koji kod nas nije legalno dostupan, kod nas je “normalan” i jedini prihvaćen hipermedikalizirani bolnički tretman. Mislim da je ta tema podzastupljena. Nije normalno da se ženskim pravom prvenstveno smatra pravo na abortus, a o pravu žene na porod u skladu s njezinim željama malo se govori. Užasno se lako dogodi loše iskustvo samo zato što je sustav takav i nemaš dobre informacije. To je puno žena doživjelo. Voljela bih u Hrvatskoj vidjeti “kuće za rađanje” u skladu s načelima koje u svijetu promovira francuski porodničar Michael Odent. Nervira me to što smo u svemu postali tako ekstremno rafinirani, pazimo na porijeklo zrna u šalici kave i vrstu kvasca u kruhu, ali na ostalim nivoima nismo ni približno tako prosvijetljeni. Recimo, kad je iskustvo žene i rađanje djece u pitanju. I danas su mi te teme jako zanimljive i važne, od povezujućeg, svjesnog roditeljstva do želje da budem dulje sa svojim sinom, što sve ne bih mogla da radim u sustavu s nefleksibilnim radnim vremenom.
Josipa: Živiš poprilično odmaknuta od urbane strke, na rubu šume. Je li taj povratak prirodi i usporavanje oblikovalo tvoje stavove? Što je za tebe fine tuning u smislu organizacije života, pojedinačno i u zajednici?
Željka: Sve je krenulo od teme prehrane, a završilo je tako da sam promijenila posao i život, usput i napravila zajednički vrt na prijateljevoj zemlji. Ali brzo sam shvatila da je malo ljudi koji mogu funkcionirati unutar community gardena, ili bilo koje druge veće zajednice, a duboko vjerujem da je to put kojim trebamo ići. Za sada je teško pronaći i deset obitelji i ljude koji su dovoljno zreli i osviješteni da mogu raditi takav zajednički projekt. Ali mislim da je to put i da će naša djeca biti bolja u tome. Ovaj period vidim kao prijelazni period. Majčinstvo mi je razjasnilo koliko je raspad šire zajednice, primarno žene, ali i muškarce, učinio ranjivima. S jedne strane živimo neusporedivo komfornije, svega imamo neusporedivo više, uronjeni smo u konzumerizam, stjecanje i uspjeh, a s druge strane nemamo sigurnosnu mrežu koja bi nam pomogla, nemamo ni radnička prava ni obitelj pri ruci koja pomaže pri skrbi o djeci. Tko će skrbiti o djeci ako imaš mamu i tatu koji oboje rade deset ili dvanaest sati dnevno? Djecu se prepušta stručnim službama sustava, a znamo kakav nam je sustav. Žena od karijere, to je bio feministički ideal, ali u stvarnosti sada imamo situaciju da moramo biti uspješne na poslu, ali i u svim drugim aspektima života, izgledati kao da nismo rodile i imati savršenu obitelj. Naše su mame preuzele radne obaveze, za njih nije bilo prihvatljivo da budu samo domaćice, no žena se danas našla u situaciji gdje radi ravnopravno kao muškarac, ali neravnopravno obavlja sve ostale poslove u kući i skrbi o bližnjima. Užasava me osjećaj moranja prema poslu, obitelji, savršenoj djeci, čistoj kući. Cijena za to je prevelika – ne može se i ne mora se. Vrlo brzo shvatiš da ne možeš biti savršena na svim poljima, ali tome niti ne treba težiti. Pitanje je kako se drugačije trebamo postaviti da budemo zadovoljne. Treba nam drugačiji život, život u velikoj zajednici s puno podrške da bismo se mogli baviti djecom, uzgajati hranu, biti s obiteljima, a mogle biti i kreativne i ispunjene. Dijete ima potrebu i za drugom djecom. Više nema ni ulice ni druženja u kvartu, što je ključno za razvoj djeteta i ne može se nadoknaditi ambicioznim roditeljstvom. Ništa nije zamjena za igru u parku. Djeca žive pod konstantnim nadzorom odraslih, ne znaju što je slobodno nestrukturirano vrijeme bez nadzora i animiranja, kad se izgubiš iz vidokruga roditelja i prvi put iskusiš potpunu odgovornost za svoj život. Roditelji od silne kompenzacije ne mogu podnijeti ni trenutak bez kontrole, a onda u tinejdžerstvu očekuju od djece da budu funkcionalna i samostalna, i čude se što se urušavaju. To je zato što njihov život nikada nije postao njihov, držimo ih zaštićene u Disneylandima i zapravo nikad ne preuzmu odgovornost. Puno se bavim time što sve trebam promijeniti da ne bih upala u tu zamku. Na sreću, to dobro korespondira s freelancerstvom, ali se u tome unutar društva osjećam usamljeno jer nemam u blizini prijatelje koji žive kako ja živim. Srećom, volim biti puno sama i da mogu puno bih radikalnije provodila off grid i izloženost prirodi. Mislim da je bitno imati čopor kad si mali, a vrijeme pokazuje da je bitno i imati zajednicu kad si star i bolestan. Kapitalizam je tu nemilosrdan. U Nizozemskoj postoje mala sela gdje imaš minimum privatnosti, ali i zajednicu ljudi koji si međusobno pomažu – samci, udovci, obitelji s djecom, to je kao interesna skupina. Nema logike da svi žive sami, plaćaju svoje stanove i aute, kuhaju svoju hranu, ne samo u ekonomskom smislu nego i zbog izolacije, izostanka temeljene povezanosti sa zajednicom. To se ne rješava putem društvenih mreža. Potreban je pravi kontakt s ljudima. I to onaj najteži kontakt – kad se bližnjeg treba moći i prihvatiti i tolerirati. Mislim da smo od toga pobjegli u konformizam praznih stanova.
