Piše: Nika Šintić
U cjelini zatvorske populacije žene predstavljaju neznatnu manjinu. Koliko je ova činjenica odraz ili izvor rodnoga esencijalizma (koji ustraje na skrbničkoj prirodi žena i nasilništvu muškaraca), ostaje izvidjeti, no nedvojbeno je da je čitav kaznionički sustav izgrađen s muškim predznakom. To pak uzrokuje niz izazova pri zbrinjavanju svih ostalih osoba lišenih slobode. Prije svega, postavlja se pitanje odgovarajućeg smještaja: u izvješću iz 2018. godine Europski odbor za sprečavanje mučenja, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) ukazuje na pomanjkanje odgovarajućih specijaliziranih objekata za ženske zatvorenice, što rezultira prenapučenošću postojećih ustanova, ali i nepotrebno restriktivnim režimima za žene koje borave u većinski muškim zatvorima, primjerice produljenom boravku u pritvorskoj jedinici ili čak samici.
Hrvatski kazneno-popravni model tom problemu doskače održavanjem zasebne kaznionice u Požegi, u kojoj trenutno boravi više od sto zatvorenica. Donedavno su one stanovale u najstarijem krilu ustanove, no kako su njezini loši uvjeti priskrbili državi brojne pritužbe, pa čak i kazne, Europskog suda za ljudska prava, prostor je tijekom protekle godine potpuno renoviran. Prema sudu upravitelja Zvonimira Leopoldovića, nove sobe zadovoljavaju sve postavljene kriterije i redigiraju doskorašnju prekapacitiranost, osiguravajući svakoj zatvorenici više od 3,5 kvadratnih metara zasebnog prostora. Ipak, ravnatelj Uprave za zatvorski sustav i probaciju Zvonimir Penić ističe da u ovaj objekt još uvijek dolaze žene iz čitave Hrvatske, a to, među ostalim, otežava mogućnost posjeta bližnjih, tako da se u budućnosti planira otvoriti dodatne odjele za žene i u drugim kaznenim tijelima.
O životnim uvjetima zatvorenica u Požegi Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kazala je sljedeće: „Zatvorski sustav za žene u Požegi iznimno je dobro uređen. Sadržaj za djecu je dobro organiziran iako bi mogao biti prostorno veći. U razgovoru sa zatvorenicama iste su imale samo riječi hvale za upravu i organizaciju zatvorskih uvjeta. No, bilo je i nekoliko manjih problema koje su zatvorenice iznijele. Jedan od njih bio je problem je s ograničavanjem posjeta na određeni, maksimalni broj od tri posjetitelja pa se ponekad događalo da u posjet zatvorenici četvrti posjetitelj ne može ući već čeka vani. Idući problem koji se spomenuo u razgovoru sa zatvorenicama odnosio se na sigurnosne preglede/pretrese djece prije ulaska u krug zatvora, a za koje bi trebalo iznaći prikladnija rješenja jer navodno pretres na način kako se on sada izvodi djecu izlaže nepotrebnom stresu. Nadalje, kaznionica u Požegi ujedno je i jedina koja ima odjel za rodilje na kojem zatvorenice mogu boraviti sa svojim djetetom do njegove treće godine. Pravobraniteljica posebno pohvaljuje otvorenost zatvorskog sustava u Požegi prema organizacijama civilnog društva i drugim institucijama.“
To nas pak dovodi do sljedeće velike teškoće u uređivanju zatvorskog života za žene: prenatalne i postnatalne skrbi. Budući da mnoge ženske osobe lišene slobode i dalje ostaju primarne skrbnice u obitelji, nameće se dvojba kako regulirati ostanak dojenčadi i malene djece sa svojim majkama u slučaju njihova izdržavanja kazne? Ksenija Vuković, voditeljica Odjela tretmana Kaznionice u Požegi, nedavno je za RTL otkrila kako je od 1955. godine do danas kroz sekciju za rodilje prošlo oko 360 djece. S majkama mogu ostati sve dok ne navrše tri i pol godine, a u međuvremenu ih se upisuje u gradske vrtiće i na različite malene načine nastoji normalizirati njihovo odrastanje u ovim izvanrednim uvjetima.
Plaćeni rad kojim zatvorenice krate vrijeme većinom je šivanje
I premda humaniziranje odnosa između majke i djeteta ne predstavlja učvršćivanje rodnih uloga već nošenje s osnovnim biofizičkim činjenicama, mogli bismo se upitati nije li ono ipak komplementarno nekim drugim stereotipima koji, uz svu dobru volju, ipak nađu put do institucionalnih praksi? Izvještavajući o renovaciji kaznionice, razni mediji spominju plaćeni rad kojim zatvorenice krate vrijeme, no on se većinom sastoji od – šivanja. Delegacije CPT-a već godinama upozoravaju na zabrinjavajuć razmjer ograničavanja aktivnosti za žene u zatvorima na ono što se drži ‘prikladnim’ za njih, poput krojenja, vezenja i ostalog ručnog rada, dok je za muškarce rezervirano stručno osposobljavanje. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova dodaje kako istu situaciju primjećuje ne samo u požeškom zatvoru, nego i u drugim ustanovama gdje kaznu služe pripadnici oba spola. „Postoje određene razlike između tretmana muškaraca i žena koje se temelje na spolnim stereotipima, kao što je korištenje teretane, vrste poslova koje u zatvoru obavljaju žene i muškarci i slično. Određen broj pritužbi koje u svom radu zaprima pravobraniteljica iz zatvorskog sustava također se odnosio na ove neopravdane razlike u tretmanu, a koje su se temeljile na spolnim stereotipima“, rekla je na moj upit o situaciji.
Možda su tradicionalno feminine osobine ono što je neophodno pri rehabilitaciji, ali i odvraćanju od budućih zločina, makar sama potreba za širenjem kaznioničkih odjela za žene pokazuje da, poput drugih čovjekovih karakteristika, nasilje ne bira spol.
