Piše: Josipa Bubaš
Tijekom trotjednog posjeta glavnom gradu Gruzije, Tbilisiju, organiziranom u sklopu EU rezidencije Dancing Together, Again! u okviru programa Kreativna Europa, a u partnerstvu s Institutom za istraživanje umjetnosti Gruzije u Tbilisiju, Movimento Danza u Napulju i Plesno-kazališne družine TRAFIK u Rijeci, razgovarala sam s tri žene, aktivistkinje u području ženskih prava, o položaju žena u Gruziji.
Tbilisi (toplo mjesto) živ je pulsirajući grad prepun kontradikcija, kako u području arhitekture, gdje se spaja ruski carski klasicizam, orijent, socijalistička arhitektura te nova, suvremena gradnja, tako i u samom društvenom tkivu. U jednoj je ulici moguće pogledati tri drag showa, prosvjedi protiv konzervativne proruske vlade kreću iz techno kluba Bassiani, subkulturna scena snažno je politizirana, borba za prava žena, transrodnih osoba i manjina neprestano traje, a kao i u čitavom svijetu prijetnja su joj revizionističke, konzervativne politike. Tblisi naravno nije odraz čitave zemlje, ruralna kavkaska područja još su uvijek pod jakim utjecajem patrijahalnih vrijednosti, kako u dijelovima u kojima žive etničke manjine, tako i u ortodoksnim selima.
Maia Chitaia, s kojom sam se susrela tijekom boravaka u Tbilisiju, dala mi je uvid u početke gruzijskog feminizama. Maia je istraživačica rodnih politika i komunikacijska stručnjakinja, osnivačica je i ko-autorica platforme Women in Georgia. Aktivna je u različitim formalnim i neformalnim grupama koje se bave osnaživanjem žena. Implementirala je različite kampanje vezane uz podizanje svijesti o sudjelovanju žena u političkom životu Gruzije, kao i ekonomskom osnaženju žena.
ZAMAH ŽENSKOG POKRETA
Feministički pokret dobio je zamah ranih devedesetih zajedno s borbom za nezavisnost Gruzije i padom SSSR-a. Maia tvrdi kako se „često smatralo da je SSSR „oslobodio“ žene i dao im pristup obrazovanju, no to je bila samo fasada, žene su tek nominalno imale pristup edukaciji, u praksi je njihovo mjesto bilo u kućama i kuhinjama, dok su stariji muškarci vodili politiku. Čak i prema plakatima iz vremena SSSR-a vidljivo je da su uloge namijenjene ženama bile uloge majke, kućanice, žene su bile heroji obitelji, ali ne i javnog života. Devedesetih, kada se javio pokret za neovisnost Gruzije, počele su jačati feminističke tendencije u društvu. Rušenjem SSSR-a 1991. godine na vidjelo je izašlo puno problema, poput ekonomske zavisnosti žena i obiteljskog nasilja. Položaj žena neodvojiv je od političkih, ekonomskih i društvenih procesa, pa su tako politička previranja ukazala na brojne malformacije u društvu. Godine 2013. pokrenut je Georgian Independant Women Movement, ja sam bila jedna od osnivačica. Te je godine ubijeno 18 žena, a organizacija je prva progovorila o nasilju nad ženama. Nije bilo odgovarajućeg zakona, nije bilo zabrane prilaska. Tražile smo adekvatnu reakciju policije, ljudi su počeli shvaćati da obiteljsko nasilje nije normalno. Do tada je i u medijima nasilje nad ženama bilo prihvaćeno. Čak i danas, kada se dogodi zločin nad ženom, mediji često ispituju susjede zašto se nasilje dogodilo, kao da traže uzrok u ženi, kao da postoji opravdanje, no sada barem postoji puno treninga za medije na kojima ih se uči kako izvještavati o obiteljskom nasilju bez impliciranja krivnje žene.“
Maia nastavlja: “U to vrijeme aktivnosti GIWM, žene su počele glasno progovarati o svojim problemima, propitivati ulogu u žene, imaju li žene mozak, mogu li se baviti svim zvanjima, mogu li se seksati bez braka, mogu li biti lezbijke ili transgeneder. Žene su postale vrlo hrabre u razdoblju 2013.-22. Učinjeno je zaista mnogo, no sada postoje problemi zbog konzervativnog pokreta desnice koja je agresivna prema svemu izvan tradicije, doslovno napadaju ljude na ulici ako ne odgovaraju njihovoj ideji vrijednosti. Smatraju da žene trebaju biti doma, pokrivene maramom, kao da je to prirodna uloga žene. Jezik, domovina i vjera – to su dominantne vrijednosti konzervativnog pokreta. Ortodoksna crkva u Gruziji je proruska, često definiraju ulogu žene kao submisivne, smatraju da žene trebaju imati više djece, brinuti o obitelji, žele oduzeti sve što smo učinile i vratiti se na staru tradiciju.“
Maia Chitaia / Foto: Salome Sagaradze
MLADI BRAKOVI
Patrijahalna kultura najviše se odražava u tradicionalnoj normalizaciji obiteljskog nasilja kao i običaju ranog sklapanja brakova, koji su tradicionalno rezultat otmica mladenki te, iako su u danas kriminalizirani, još uvijek su problem gruzijskog društva. Prema publikaciji Country Gender Equality of Georgia, u izdanju UN Women 2020., postotak žena u dobi 20-24 godine koje u udane prije petnaeste godine je 0.3 posto, a prije osamnaeste godine 13,9 posto, dok je tek 0.3 muškaraca stupilo u brak prije 18 godine. Ukupno je 7,2 posto žena u dobi 15-17 godina stupilo u brak u 2018. godini. Među ispitanicama u dobi 20-24 godine koje su stupile u brak prije 18 godina, 12.4 posto je gruzijke nacionalnosti, 37.6 posto su pripadnice azerbejđanske, a 4.5 armenijske manjine. Od navedene skupine ispitanica ukupno je 46.5 posto završilo samo osnovnu školu ili niže razrede srednje, dok je 3.1 završilo visoke škole. U 2015., broj djevojaka koje su odustale od škole zbog braka bio je 408.
Prema istom dokumentu rani i dječji brakovi predstavljaju trajan problem koji brojčano varira među različitim etničkim skupinama i regijama. Socioekonomski i obrazovni status djevojaka pokazuje se značajnim čimbenikom pri sklapanju ranih brakova: žene koje stupe u brak prije 19 godine vjerojatno neće završiti srednju školu ili višu školu, u većoj su mjeri izložene riziku od siromaštva i uglavnom žive u ruralnim krajevima. Iako postoje dopune zakona u vezi dječjih brakova, njihova primjena ostaje izazov. Sustav neuspješno prevenira takve brakove i ne postoje učinkovita socijalna i društvena zaštita i strategije koje bi spriječile ovakvu praksu.
Maia daje dodatni uvid u rane brakove: „Otmica žena čak je i tijekom 90-ih bila jako romantizirana. Poznajem žene u mojoj dobi (46), prijateljice iz razreda u Tbilisiju koje su još i danas u braku s otmičarima. Imale su 15 ili 16 godina kada su otete, no to je bila društveno prihvaćena praksa.
Na platformi Women of Georgia žene pričaju što im se dogodilo, nisu bile spremne na brak ali su ih njihove obitelji odbacile jer više nisu bile djevice, a to se događa čak i sada. Sada se otmice percipiraju kao zločin, no prije 10 godina bilo je još nekih slučajeva.
Neki sovjetski filmovi su romantizirali ovakve otmice, budući da Rusija percipira Gruziju kao koloniju. Gruzijska kultura je to prihvatila budući da je to dio macho kulture, muškarci moraju dobiti što žele. Stavovi se mijenjaju s novim generacijama, ali budući da putujem regijama, znam da su čak i mlađe generacije problematične, djevojke su nezavisne i hrabre, ali muškarci se teško odriču privilegija.“
Nino Maglakelidze, internacionalno priznata multimedijalna umjetnica, dobitnica brojnih stipendija s kojom sam se našla u multimedijalnom umjetničkom co-working prostoru Cube_in: Context je prva umjetnički progovorila o temama rodnog nasilja i maloljetničkih brakova i otmica: „Kada sam počela baviti temom rodnog nasilja, bila sam kao heroj jer sam otvorila te teme u kazalištu, prije nije bilo razgovora o tome“. Multimedijalni projekt Interior of Violence nastao je prema drami Zure Paipashvilija. Predstava je bila postavljena jednom od nacionalnih kazalištu Marjanishvili, s njom smo gostovali i u nekim regijama“. Bila je to jedna od prvih multimedijskih, ambijentalnih, interaktivnih izvedbi. Postavljena je kao inscenacija obiteljske kuće po kojoj se publika može slobodno kretati, jesti pitati i kuhati tradicionalno gruzijsko jelo khinkali, te sjesti za stol zajedno s domaćinom stola i slušati tamadu (gruzijske zdravice namijenjene slavljenju tradicije, gostoprimstva, prijateljstva itd.), družiti se s gostima, između ostalog i glumcima. Za to vrijeme, mladići otimaju mladu, koja je tijekom otmice ubijena (Contemporray Perfromance Almanah, 2016, ur. Caden Manson i Jemma Nelson). Nino pojašnjava: „U regijama su bili česti mladi brakovi, s 14, 15, 16 godina, mlade su kidnapirane, to je bilo popularno u selima, čak i u Tbilisiju. Nekada je i djevojka to željela, ali bile su premlade da donesu odluku. Sada ako ima 16 godina treba odobrenje od roditelja, inače on ide u zatvor.“
Nino Maglakelidze / Foto: Sergey Korotkov
NASILJE U OBITELJI I PATRIJARHAT
Odraz patrijahalnih vrijednosti očitava se i u nasilju u obitelji, koji je, unatoč suvremenim, emancipatorskim pokretima i činjenici da gruzijsko društvo postaje sve otvorenije, ostalo značajan problem. Prema Nacionalnom istraživanju o nasilju nad ženama iz 2017., 12 posto žena prijavilo je fizičko i/ili seksualno nasilje od strane partnera, a 27 posto žena doživjelo je neki oblik zlostavljanja.
Prema Nacionalnom planu za borbu protiv nasilja nad ženama i mjerama za zaštitu žrtava 2022-2024 koji je donijela Inter-Agency Commission on Gender Equality, Violence against Women and Domestic Violence zajedno s UN Women technical and financial support unutar programa “Ending Violence Against Women and Girls in Georgia (EVAWGG)2, u razdoblju 2014-20, Nacionalna strategija za razvoj ljudskih prava / National Human Rights Strategy prepoznaje suzbijanje nasilja kao stratešku smjernicu za postizanje rodne ravnopravnosti. Strategija teži uskladiti zakonske mehanizme za suzbijanje nasilja nad ženama s internacionalnim standardima te podići svijest javnosti i javnih službenika o ovom problemu. U skladu s tim, Vlada Gruzije donijela je niz akcijskih planova. Iteracija nacionalnog akcijskog plana 2020.-24. donosi neka poboljšanja, a svi se akcijski planovi vode smjernicama Istanbulske konvencije.
U Nacionalnom planu navedeno je kako je „unatoč brojnim promjenama i važnim reformama na zakonodavnim i izvršnim nivoima, obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama i dalje veliki problem Gruzije. Korona je odgodila uvođenje određenih mjera, no sprečavanje nasilja i zaštita žrtava ostaju prioriteti države.“
Majka Gruzije, Tbilisi / Foto: Josipa Bubaš
Zahvaljujući aktivnom pristupu obrazovanju, neki su rodni stereotipi reducirani, no novija istraživanja pokazuju da su stereotipi i dalje široko rasprostranjeni. Godinama se smatralo da je dom ženska ekspertiza i domena, a muškarac se treba baviti javnim životom. Prema nacionalnom istraživanju o nasilju nad ženama iz 2017., stereotipe o ženama i praksu obiteljskog nasilja podržava većina stanovništva. Prema tom istraživanju, 22 posto žena i 31 posto muškaraca smatralo je da je obiteljsko nasilje prihvatljivo.
Posljednjih godina vidljiv je trend učestalijeg traženja pomoći i prijavljivanja nasilja, no neadekvatan odgovor javnih službenika ostaje problem. Ipak, većina žena zna svoja prava i gdje potražiti pomoć (88 posto). Unatoč poduzetim mjerama, u razdoblju 2014.-22. ubijeno je 186 žena (92 zbog obiteljskih razloga), bilo je 129 pokušaja umorstva (79 obiteljski razlozi), a uzroci su uglavnom ljubomora ili pokušaj kontrole i zahtijevanje submisivnosti. Većina ubojica su sadašnji ili bivši partneri.
Prema Country Gender Equality Profile of Georgia u izdanju Un Women, žene u Gruziji žrtve su različitih oblika rodno uzrokovanog nasilja. Brojni slučajevi ostaju neprijavljeni zahvaljujući upravo rodnim normativima i stavovima da nasilje nije poželjno prijavljivati, kao i zbog nedostatka društvene potpore, nepovjerenja u provođenje zakona, zdravstvenu skrb i ostale relevantne sustave. Seksualno uznemiravanje je nedavno dobilo određenu pažnju u javnom prostoru, ali se o tom problemu još uvijek ne raspravlja dovoljno i adekvatno u medijima i na društvenim mrežama, a javnosti nedostaje svijest o tom problemu.
Posjetila sam organizaciju Sapari, koje je 2001. godine osnovala psihijatrica i psihoterapeutkinja Nino Makhashvili. U razgovoru s pravnicom Neli Kareli saznajem da organizacija nosi naziv Sapari/Sklonište još od samih početaka. Sapari pruža besplatnu pravnu pomoć ženama žrtvama svih vrsta nasilja – fizičkog, seksualnog, psihološkog, ekonomskog. Sapari kroz partnerske organizacije osigurava i besplatnu psihološku pomoć, također osigurava smještaj, lijekove i ostale potrepštine, ovisno o potrebama. Organizacija pomaže pri traženju alimentacije, kao i kod podjele zajedničkog vlasništva tijekom razvoda. Neli tvrdi: “U Gruziji razvod može biti problematičan, žene se rastaju uglavnom tek nakon što se dogodi nasilje, u suprotnom ostaju u brakovima. Neki se parovi dobrovoljno rastanu, ali u većini slučajeve muž ne daje razvod i nagovara ženu da ostane. Treba još raditi na podizanju svijesti o razvodu.“ U razgovoru s Maia saznajem još jedan detalj: “Tijekom razvoda sve financijske troškove snosi žena ako pokrene razvod, nema načina da se naplati muškarcu, barem pravno.“
S obzirom na loš ekonomski položaj žena, o čemu će biti riječi u nastavku teksta, jasno je koliko je komplicirano pokrenuti brakorazvodnu parnicu.
Obiteljsko nasilje još je uvijek veliki problem gruzijskog društva. „Žene se boje tražiti pomoć jer strahuju što će biti kasnije, boje se osvete, uglavnom zbog financijske ovisnosti, jer mnoge žene ne rade. Također, žrtve obiteljskog nasilja u većini slučajeva žrtve su učestalog psihološkog zlostavljanja koje se može nastaviti i iz zatvora u obliku prijetnje, zbog čega žene često mijenjanju iskaze i odustaju od tužbe.“
U intervjuu koji su kolege Nicola Camapnelli, Sandra Šok i Andrea Zardi vodili u sklopu istraživanja LGBTQ+ zajednice u Tbilijsiju, drag performer Lukerecija izjavio je kako njegove prijateljice u subkulturnim, progresivnim krugovima također doživljavaju nasilje, no često zbog tradicionalnog odgoja prihvaćaju takvo ponašanje.
Neli Kareli / Foto: Sapari
Nino Maglakelidze, ranije spomenuta multimedijalna umjetnica, tvrdi kako je nasilje nad ženama i dalje često, iako se događa više u ekonomskom smislu. Nasilje se smatra nečim što se događa u 4 zida, pa policija ne reagira. To muškarci znaju i na to računaju. Nino tvrdi: „Muškarac mora biti društveno posramljen zbog nasilja, inače nikada neće prestati, ne može opravdanje biti tvrdnja “takvi su muškarci“. Ljudska prava su ljudska prava i moramo ih štititi na pravi način. U životnoj priči žene nalazimo različite oblike nasilja – od oca, prijatelja, stranaca, partnera, kolega… moraš se stalno boriti, budući da skoro svaki dan imaš doticaj s muškarcima i stereotipnim ulogama žene. U Gruziji je kazna za zlostavljače mala, no trenutno se događaju promjene, puno inicijativa radi na tome“. Za vrijeme kovid krize, Nino je u vlastitoj produkciji snimila video STOP SEXISM.
Nasiljem u obitelji posebice su zahvaćane žene u ruralnim krajevima. Prijave su problematične posebice u regijama gdje su ljudi neobrazovani i drže se starih vrijednosti. Neli Kareli tvrdi kako tamo „često krive žene za nasilje, pitaju zašto su provocirali muža. U manjim mjestima policija poznaje zlostavljače pa je potrebna intervencija Saparija ili ostalih organizacija da se policija pokrene. Potičemo žene da prijave zlostavljače, da nam se jave. Bez podrške odvjetnika i organizacije, žene se često nađu u još nepovoljnijoj situaciji, bez ičije zaštite. Pružamo besplatnu pomoć, inače si žene ne bi mogle priuštiti pravnu zaštitu. U nekim regijama žene niti ne prepoznaju nasilje kao neprihvatljivo ponašanje, pa nema ni prijava.”
O nepovoljnom utjecaju tradicije Neli izjavljuje: “Mnogi svećenici daju točne informacije ljudima, no neki su konzervativni i šalju krive poruke s oltara čime daju muškarcima prešutnu dozvolu za nasilje –tvrde da u Bibliji piše kako je muškarac vrjedniji od žene. Sada je malo bolje, ali starije generacije još uvijek ne razumiju, smatraju da je muškarac prioritet u obitelji, što pridonosi nasilju. Neki su svećenici liberalniji i poštuju žene, govore da su žene jednake. Puno ovisi i gdje su i kada obrazovani, stariji ljudi još uvijek žive prema patrijahalnim vrijednostima.“
Na pitanje o položaju i zaštiti žena od seksualnog uznemiravanja, Neli odgovara: „Danas mnogi ljudi, posebno u Tbilisiju, razumiju da seksualno uznemiravanje dolazi u mnogo oblika i prepoznaju kada se dogodi, to se promijenilo u zadnje vrijeme, žene znaju da mogu i trebaju potražiti pomoć, ili ići na sud. Ne mogu reći da se seksualno uznemiravanje još uvijek shvaća ozbiljno, još postoji puno problema, mnoge žene uznemiravanje i dalje ne doživljavaju kao nasilje, no neke su žene jako osjetljive i osviještene, u usporedbi s prošlošću, bolje je, ali nije potpuno riješeno.“
Maia Chitaia se u razgovoru koji smo vodile također osvrnula na potrebu promjene zakona i zagovaračke prakse: „Kad žena tuži muškarca za seksualno uznemiravanje, žena ne bi trebala biti ta koja treba dokazati da je napadnuta nego bi muškarac trebao dokazati da je nevin. Sada je praksa još uvijek obrnuta, vlada odbija izmijeniti legislativu.“ Maia dodaje: „Silovanje mladih djevojaka još uvijek se percipira kao njihova krivnja, čak i kada postoji DNK analiza i dokazi penetracije, žene često ne mogu dobiti pozitivne rezultate, počinitelji se rijetko procesuiraju jer žena treba dokazati da je došlo do borbe i žena treba imati modrice i tragove nasilja.“
EKONOMSKI POLOŽAJ ŽENA
Jedan od uzroka odražavanja statusa quo svakako je i nepovoljan ekonomski položaj žena. Tradicionalne vrijednosti koje smještaju ženu u kuću i podrazumijevaju neplaćeni rad jedan su od uzroka nezaposlenosti žena. Žene radeći u obitelji provedu tri puta više vremena nego muškarci, a djeca u obitelji dalje pridonose ostanku žene u kući zbog čega žene između 15-44 godine manje sudjeluju na tržištu rada. Prema podacima iz 2018. godine razlika između zaposlenosti žena i muškaraca je 38.8 posto u korist muškaraca.
Maia Chitaia tvrdi kako „postoje diskrepancije u plaćama žena i muškaraca i to, prema najnovijim istraživanjima i do 37 posto, što ima različite uzroke. Većina žena se javlja na lošije poslove, sudjeluju u sivoj ekonomiji, zatim su tu i problemi s napredovanjem. Također žene uglavnom nemaju pristup obiteljskoj imovini, uglavnom nasljeđuju manje nego muškarci, nekada ne dobiju ništa jer se očekuje se da muževi skrbe za njih što ih uvjetuju da budu poslušne.“
Maia nastavlja: “Puno migrantkinja iz Gruzije živi u Grčkoj i Italiji gdje zarađuju za obitelj kao geranto-domaćice. Šalju godišnje oko 2 milijuna lari u Gruziju, što je značajna svota. Ništa ne ulažu u sebe, svega se odriču, neke se odriču i pušenja koje im je, prema njihovim riječima, jedino zadovoljstvo. Neke od njih sam upoznala u Italiji, jedva preživljavaju jer šalju sve novce u Gruziju. Jedno od važnih pitanja u Gruziji je i zakon o surogat majkama, što je za mnoge žene jedini izvor zarade, žene bi trebale odlučiti o tome, a ne vlada. Vlada želi zabraniti surogat majčinstvo za strane državljane, no većina ljudi koji imaju novce su stranci jer je Gruzija siromašna.“
Hodnik organizacije Sapari / Foto: Josipa Bubaš
Čak su i u polovično otvorenijem i progresivnijem umjetničkom miljeu osjetni tragovi patrijarhata. Nino Maglakelidze tvrdi kako u kazalištu „još uvijek postoji stakleni strop. Često je i seksualno uznemiravanje, neki ljudi razumiju da to nije u redu, ali se još događa, možda u manjoj mjeri, ali ipak je učestalo. Kazalište je patrijahalno u Gruziji, ako žene postavljaju neku predstavu, predstava se brzo skida s repertoara. S druge strane, muškarci uvijek misle da im treba pomoći, da trebaš nešto napraviti za njih, ali ako oni pomognu, trebaš nekako uzvratiti uslugu, uglavnom seksualnu. I sama sam to doživjela, kolega me htio postaviti za ravnateljicu kazališta, ali je tražio da mu budem djevojka. Kada sam počela govoriti o pravima žena, bila sam pionirka, a sada su o tome počeli govoriti i raditi predstave o tome i mizogini muškarci koje poznajem, to je postala kao moda.“
Ipak, Neli Kareli iz organizacije Sapari tvrdi kako je očigledan „brzi napredak po pitanju zapošljavanja žena, prije je bilo puno teže. Sada je jednostavnije naći posao i biti u politici, imamo ženu predsjednicu, to nije problematično, ali postoje još brojni problemi, česta su seksualna uznemiravanja na poslu, neke žene koriste seksualnost za napredovanje, to je normalan način napredovanja. Čest je i nepotizam. Također, udane žene s djecom se teže zapošljavaju jer se podrazumijeva da ne mogu raditi prekovremeno, dok su žene koje nemaju partnere češće izložene seksualnom uznemiravanju na poslu.“
Maia Chitaiat navodi kako je „jedan od prioriteta Georgian Independant Women Movement bio uvođenje rodnih kvota u politiku, imajući na umu da će žene dovesti žensko pitanje u politiku, jer je jasno da muškarci u politici nemaju taj fokus. U Gruziji gotovo 55 posto biračkog tijela čine žene, a sada je uvedena rodna kvota – svaki drugi član na listi je žena.“
No prema portalu Georgian Women and Politics Europskog instituta u Gruziji (2021.) „nedavni izbori u Gruziji pokazali su da žene ne dobivaju veliku podršku na izborima. Ostvareni mali napredak rezultat je promjene u zakonodavstvu i vladinim programima, no to još uvijek ne znači da su žene zastupljene u politici u zadovoljavajućem broju.“
Slojevitost problematike položaja žene u gruzijskom društvu nemoguće je obuhvatiti ovim tekstom. Prvi su dojmovi površni, a odnose se na živost, slobodu, snagu i srčanost gruzijskih žena. Velika je razlika između ruralne i urbane Gruzije, kao i udjela tradicionalnih vrijednosti u svakodnevnom životu. U razgovoru s Nino, Neli i Maia prepoznajem brojne sličnosti s hrvatskim uvjetima – nedovoljna zaštita žena, neostvarive kvote ili formalno popunjavanje kvota, nepotizam, jačanje patrijarhata i tradicionalnih vrijednosti kao i sve jače antifeminističke tendencije. Women´s Fund in Georgija, organizacija posvećena jačanju gruzijskih žena izdala je publikaciju Antifeminism in New National Discourse kojom detektira i upozorava na regresivne konzervativne tendencije u društvu2 koje potiču od desnice ali i od lažne proruske ljevice. Kako je u razgovoru napomenula Maia Chitaiat, „jednom kada počne, borba se ne može zaustaviti“, a u tradicionalnim društvima „neprestano se trebaju štititi izvojevane pobjede“. Nažalost, isto vrijedi i za hrvatsko društvo, koje je, kako svjedočimo, i dalje izloženo konzervativnim skupinama koje se trude oduzeti ženama davno stečena prava.
