Piše: Josipa Bubaš
Prema UN-ovim statistikama, jedna od tri žene tijekom života bit će silovana ili pretučena. To je milijarda žena, i upravo je ova statistika povod međunarodne inicijative One Billion Rising, čija je regionalna koordinatorica feministkinja, aktivistkinja Rada Borić. Rodno nasilje, kao logičan izdanak patrijarhalnih vrijednosti, u posljednje vrijeme postaje prepoznato kao problem neravnopravnosti, i shodno tome, postaje dio državnih politika. Međutim, dug je put od deklaracija do implementacije. Sistemsko, institucionalno nasilje, nešto je što učimo prepoznavati, baš kao i u partnerskim odnosima. Nasilje je ponekad i pounutreno, modeli ponašanja naizgled samorazumljivi i upravo stoga zahtijevaju sistemsko odučavanje. Prije nekoliko mjeseci u Gruziji sam saznala da 22 posto žena fizičko nasilje u obitelji ne smatra problematičnim, nego samorazumljivim. Nužno je pitati se, koje sve nijanse ne osvještavamo i što prihvaćamo jer smo kao društvo tako naučeni. Unatoč naizglednom prihvaćanju, ožiljci nejednakosti ostaju kao trajne povrede, ožiljci. Sistemsko podređivanje slabijih, funkcionira kao kapitalistički princip i rezultat je društvenih praksi utemeljenih na patrijarhalnim tradicionalnim principima koji se odupiru promjenama i emancipaciji, kako primjećuje Danijela Stanojević, pokretačica Ženskog filmskog festivala. ŽFF dio je inicijative OBR (One Billion Rising), u hrvatskoj verziji – Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.
Povijest ove inicijative duga je i bogata. Američka dramatičarka Eve Ensler 1996. godine objavila je Vaginine monologe, knjigu utemeljenu na svjedočanstvima dvjestotinjak žena diljem svijeta o odnosu prema vlastitoj seksualnosti. Osobno je političko, krilatica je koju je šezdesetih skovala Carol Hanisch. Tako i intimni odnos žena sa vlastitom seksualnošću odražava sistemsku opresiju. Upravo na tom temelju, Vaginini monolozi postali su društveni pokret za ravnopravnost i oslobođenje. Monolozi dotiču teme seksualnosti, srama, društvene stigme, seksualnog nasilja, zlostavljanja, te kroz direktni, asertivni i gotovo konfesionalni ton otvaraju prešućivanu, ali sveprisutnu temu. Knjigu je Ensler djelomično pisala i u Hrvatskoj, iz koje je s Radom Borić obilazila BiH, razgovarajući sa ženama žrtvama silovanja i ratnih zločina. Jedna je od tih priča, Moja vagina je moje selo, postala dio monologa. U intervjuu Guardianu prije desetak godina, Ensler prepričava kako je, izvodeći monologe diljem svijeta, shvatila koliko je ženama bilo oslobađajuće čuti monologe na sceni. Oni su legitimirali njihova iskustva i stvorili platformu osnaživanja i identifikacije. Prilazile su autorici i dijelile s njom iskustva silovanja, fizičkog nasilja – čini se da je Ensler otvorila Pandorinu kutiju stoljetnog zataškavanja kako ženske seksualnosti, tako i rodno uvjetovanog nasilja. Upravo je hrabrost i direktnost monologa uzdrmavala eksternu i internu cenzuru, potakla razgovor, mogućnost identifikacije, progovaranje o zatomljenoj, neosviještenoj seksualnosti, nepovezanosti s tijelom, objektivizaciji žena, sramu, tajnama, i mržnji prema sebi koju su generirale seksualno i rodno nasilje. Monolozi su prevedeni na 48 jezika, a diljem svijeta, od Bosne do Ruande, preko Amerike, gdje god bi ih izvodila, monolozi su potaknuli zajednicu na komunikaciju, zbližavanje, liječenje.
Ove je jeseni Ensler posjetila regiju gdje su ponovno postavljeni monolozi, u Tirani čak i s istim postavom, 20 godina kasnije. Prema Borić, Ensler je smatrala da monolozi neće biti potrebni trideset godina poslije, no nažalost to nije slučaj. Tijekom zadnjih desetljeća, žene su počele prepoznavati i prijavljivati nasilje, ali još uvijek nailaze na institucionalno nerazumijevanje, retraumatizacije pri svjedočenju, male kazne nasilnicima. Također, dogodila se brutalizacija nasilja, te sve češće govorimo o femicidu, što je znak da sustav ne radi prevenciju, kako na panelu u sklopu ŽFF izjavljuje Rada Borić.
Na inicijativu autorice 1998. uprizorenja Vagininig monologa prerasle u V Day, koju je Ensler pokrenula s grupom aktivistica u New Yorku. V Day je manifestacija u kojoj svake godine diljem svijeta žene postavljaju Vaginine monologe ili pokreću različite aktivističke i umjetničke inicijative kako bi skupile sredstva za cis, transrodne, i rodno fluine žene žrtve nasilja i pritom ih osnažile. Prema stranicama inicijative, V Day je skupio više od stotinu milijardi dolara za gradnju sigurnih kuća, izmjene zakona, i ostale vidove pomoći i podrške žrtvama. Pri tome je umjetnost mišljena kao alat osnaživanja, oslobođenja, osvještenja i od samog je početka prisutna u strategiji pokreta. Iz umjetnosti je uostalom, pokret i nastao.
Panel u Kulturno informativnom centru / Foto: Dejan Barić/ŽFF
Na jednoj masovnoj izvedbi u SAD-u sudjelovale su Rada Borić i Sanja Sarnavka, i tom je prilikom Glen Close potakla tisuće prisutnih žena da izvikuju riječ pička, prisvajajući tako svoje tijelo, patrijarhalnom kodeksu unatoč. Glenn Close u intervjuu iz 2001. izjavljuje kako joj je sudjelovanje u Vagininim monolozima promijenilo život, i postala je dio Evine kruzade. V Day su podržale i glumice poput Meryl Streep, Jane Fonda, Calista Flockhart, Brooke Shields, Whoopi Goldberg, Erica Jong, Rosie Perez, Winona Ryder, Oprah Winfrey, Gillian Anderson i druge. U pogovoru hrvatskom izdanju knjige, Borić navodi kako su Monolozi prvi put u Hrvatskoj izvedeni u 1997. U HDLU-u. Pet godina kasnije, organizirano je čitanje u ZeKaEmu, gdje su Monologe čitale glumice, dok su političarke, između ostalog Vesna Pusić i Jadranka Kosor čitale Činjenice o vagini (dio knjige u kojemu se navode prakse medicinskih sakaćenja klitorisa – klitoridektomije, koja je zadnja izvedena u Americi 1948. godine).
Iz V Daya 2013. godine nastaje OBR/One Billion Rising – najveća masovna akcija koja zahtijeva prestanak nasilja nad ženama na svijetu. Tradicionalno, i pomalo ironično, i V Day i OBR obilježavaju se na Valentinovo, ili tjedan unutar Valentinova kako bi ukazali na prisutnost rodnog nasilja upravo na dan u kojemu se komercijalno slavi partnerska ljubav. Ove je godine novinarka i producentica Danijela Stanojević u suradnji s Radom Borić, u sklopu OBR-a osmislila cjelogodišnji program – Ženski filmski festival jer, kako tvrdi, ljubav nema granica, treba trajati cijelu godinu. ŽFF nastaje u duhu OBR-a, koristi kreativnost i umjetnost za osnaženje i osvještavanje društvenih tema. U tom duhu, na FB stranici festivala piše – Women Film Festival is more than just a festival. It’s a movement of women who use their creativity to challenge. Svaki mjesec na drugoj lokaciji u Zagrebu bit će prikazan film i održan panel na određenu društvenu temu. Festival je također otvoren za prijedloge tema i sudionika, koje možete slati putem Facebook stranice festivala.
Entuzijastična u vezi stvaranja prostora dijaloga i solidarnosti, Stanojević tvrdi kako je festival osmišljen kao platforma za građanski odgoj, susret udruga koje se bave ljudskim pravima i pravima žena, aktivistkinja, građanki i građana, političara, umjetnica.
Stanojević detektira slojevitost društvenih problema, i upravo iz tog razloga koncipira festival koji problematizira različite teme, od migracija, nasilja nad ženama, ekologije, tematizirane kroz cjeline koje obuhvaćaju prikazivanje tematskih filmova i održavanja panela, kao i radionica koje nude praktične vještine, poput popravljanja automobila. Paneli aktiviraju ljude, otvaraju prostor povezivanja i razmjene iskustava i znanja oko određene teme. Okupljanjem različitih glasova, od aktivistkinja, aktivnih političarki, članica stranaka, različitih stručnjaka, umjetnica i zainteresiranih građana, studenata i umirovljenika, stvara se kultura dijaloga i solidarnost koja nas, prema Stanojević, može izdići iz apatije koja, kao posljedica brzih društvenih promjena ali i nefunkcionalnosti sustava, zahvaća sve segmente društva. S druge strane, upravo pojedinci formiraju sustav i upravo zahvaljujući njihovim naporima, događaju se određeni pomaci. U društvu u kojem sustav zakazuje i funkcionira nasumično, previše odgovornosti stavljeno je na pojedince i njihovu građansku svijest, u policiji, sudstvu, zdravstvu i obrazovanju. Dugoročno, takva praksa nije održiva, te moraju postojati stabilni i održivi mehanizmi u sustavu koji potiču toleranciju i sprječavaju nasilje.
Publika u Kinu Urania / Foto: Barbara Zec/ŽFF
ŽFF je otvoren 25. studenog u Kinu Urania filmom Jacques u sredini i panelom o nasilju u obrazovanju, potaknutim događajima na ADU. Na drugom danu festivala, 27. studenoga, kojim je obilježen Međunarodni dan nasilja nad ženama, prikazan je film Danijele Stanojević Ustanak za slobodu. Film bilježi događanja OBR-a u zimu 2023. godine. U sklopu istog događaja održan je panel o nasilju nad ženama. Rada Borić i Nataša Bjelić iz Udruge CESI razgovarale su o rodno uvjetovanom nasilju. Prema istraživanju koje je ove godine provela Udruga CESI, većina mladih danas šamar ne prepoznaje kao problem, a više o 60 posto doživjelo je neku vrstu nasilja u vezama, dok ih je 50 posto počinilo nasilje. Ljubomora, posesivnost i kontrola se pri tome doživljavaju kao odraz ljubavi. Mladi ne prepoznaju suptilnije oblike nasilja, poput emocionalnog nasilja, ucjena ili kontrole, a većina ih šamar doživljava kao normalno ponašanje u vezi. Takve su statistike posljedica nedostataka prevencije i manjka obrazovanja o rodno uvjetovanom nasilju u obrazovanju. Dok druge rade na istraživanjima i edukaciji kao temeljima prevencije, sustavna podrška države i institucija izostaje. Školstvo također zanemaruje građanski odgoj i edukacije o rodno uvjetovanom nasilju kao mehanizme prevencije, pri čemu pozitivne inicijative ovise o pojedinim školama ili nastavnicima, kojima također nedostaje ta vrsta edukacije i usmjerenja. Borić pri tome naglašava kako su žene naučile biti solidarne, ali nailaze na institucionalne zidove. Također, žene rade veći dio posla, one su zviždačice, aktivistkinje, postale su aktivnija polovina društva.
Drugi je temat otvorio pitanja migracija, i povezan je s trodnevnom inicijativom Centra mladih Ribnjak koji promovira interkulturni dijalog. Posljedično u Centru je održan temat Izbjeglice – TEMA (Europske unije i Hrvatske). Na tribini na kojoj su sudjelovali suautorica filma Awaz, Ana Dana Beroš, isusovac pater Tvrtko Barun, novinarka Maja Sever i edukatorica, aktivistkinja, graditeljica zajednice Cyrille Cartier otvorene su brojne teme vezane uz integraciju migranata ali i sve većeg broja radnika iz drugih kultura. Upravo ovakve društvene pojave, uz ekonomsku nestabilnost, na površinu izbacuju ksenofobiju i sklonost prebacivanja krivice za loše životne uvjete na strance, a ne na sustav ili vlastite postupke. Globalno, česti argumenti desnice idu u smjeru oduzimanja radnih mjesta i snižavanja cijene rada, no Sever točno primjećuje da bismo se kao društvo, trebali boriti da nitko ne bude potplaćen i da radnici, bez obzira na porijeklo i boju kože rade u i žive u normalnim uvjetima. Kapital je onaj koji iskorištava, a ne strana radna snaga.
Panel o izbjeglicama u Centru mladih Ribnjak / Foto: Dejan Barić/ŽFF
Primjer migracija još je jedan od primjera koji potvrđuju je da pojedinci djeluju kada sustav zakaže, a dobar je primjer za to pater Tvrtko koji je sa svojim isusovačkim redom odigrao značajnu ulogu u pomoći migrantima i tako pokazao što bi crkva trebala i mogla biti, kada bi postojalo volje. Doduše, prema vlastitim riječima, zbog toga se našao na dvostrukoj paljbi, od strane crkve kao ljevičar a od ljevice kao klerofašist. Kultura dijaloga ovdje je opet pobacila, i to upravo stoga što se dijalog uči, a školama nedostaje građanski odgoj koji bi bio sposoban odgojiti odgovorne građane. Kultura dijaloga je upravo ono što inicijativa Živi atelje i Cyrille Cartier promiču svojim radom utemeljenim na pomoći pri integraciji, i to na vrlo nehijerarhijski način, ne polazeći od pretpostavke da se novi stanovnici trebaju prilagoditi starima, nego da, kroz interkulturni dijalog, zajedno stvaramo novo društvo, učeći jedni od drugih. Takav proces kreće od osobne do društvene promjene gradeći paralelnu zajednicu. Što se pojedinac/ka osjeća sigurnije i ima veću podršku zajednice, postaje snažnija/i otvorenija/i, bolje uči jezik, lakše nalazi posao, prolazi integraciju. U tom smislu, umjetnost ima transformativnu ulogu. U Živom ateljeu, korisnici su istovremeno i nositelji projekata, nema hijerarhije, a Cartier navodi važnost trokuta brige – koji podrazumijeva davanje, primanje, ali i brigu o sebi. Pri tome umjetnost nije praksa, nego način života. Takvim je razmišljanjem nesumnjivo lakše prihvatiti neminovnu transformacija društva, koja podrazumijeva djecu iz miješanih brakova i dijeljenje svakodnevice s drugim kulturama, što će, dugoročno i vjerojatno mukotrpno, dovesti do društva prihvaćanja. Pater Trvrtko primjećuje kako je naša kultura jednolika, i pojedinci koji žele pomagati često nailaze na mržnju unutar vlastitih zajednica, no sustav se može izgraditi kroz suradničke principe koji su, već sada donijeli vidljiv napredak sustavu.
Foto: Dejan Barić/ŽFF
Ana Dana Beroš, koja je, s Matijom Kraljem obilazila izbjegličke kampove i prihvatilišta tijekom 2015. i 2016., od Italije, Grčke, Makedonije i Slovenije govorila je o iskustvima i promišljanjima migracija. Njihov potresni film, Awaz/Roba, prikazan je u sklopu Festivala. Snimljen iz ruke, za vrijeme obilazaka napuštenih ili aktivnih kampova, groblja ili smetlišta prepunih pojaseva za spašavanje, snimljen obazrivo, bez otkrivanja identiteta protagonista i predstavlja bolno svjedočanstvo nebrojenih ljudskih sudbina, koje otpisujemo, odbacujemo, pa čak i krivimo za ono što doživljavaju. Nevjerojatno je kako u sredini, koja je i sama iseljena, sada zbog ekonomskih, a prije trideset godina političkih razloga i rata, ne nailazimo na empatiju za drugačije i druge, nego na njih projiciramo strah i nesigurnost kojima su uzroci sistemski, a klice izmještene. Beroš svjedoči o ogromnim razlikama, govoreći o Lampeduzi koja je, u jednom trenutku istovremeno ljetovalište talijanske elite, i prihvatilište nebrojenim migrantima koji riskiraju život dolazeći u Europu gdje ne nailaze na odgovarajući odgovor sustava koji kontinuirano zakazuje, a često i pokazuje svoje brutalno naličje.
Foto: Dejan Barić/ŽFF
Tvrdeći da su granice umjetni konstrukti, Beroš naglašava važnost transkulturne solidarnosti. Upravu je tu, kako tvrdi pater Tvrtko, prostor u kojemu crkva treba prakticirati svoj nauk, i iskoristiti svoj utjecaj na društvo. Nažalost, mladi su danas ksenofobičniji, konzervativniji, nezainteresiraniji za različitost od ljudi starije dobi, odgajanih na temeljima ravnopravnosti. Tome naravno pridonose i mediji. Maja Sever tvrdi kako se u novinarstvu situacija pogoršala zbog sveprisutne autocenzure. Naime, novinari koji izvještavaju o migrantima dobivaju prijetnje i česta su meta na društvenim mrežama.
Ovim je panelom zatvoren ovogodišnji program festivala, neke od idućih tema ŽFF-a su: Podrška ženskoj borbi u ratu (siječanj), Milijarda ustaje za slobodu (veljača), prikazivanje filma Kreše Golika Od 3 do 22 i prateća diskusija, a u travnju, povodom Dana planeta Zemlje na inicijativu ŽFF-a bit će zasađeno 400 stabala kojima obilježavamo živote 400 žena ubijenih u RH u posljednjih 20 godina. Bit će održani i temati vezani uz umjetnost i aktivizam Sanje Iveković i Arijane Fridrih Lekić, kao i mnogo drugih sadržaja do kraja 2024. godine.
Zajednički nazivnik održanih panela borba je za jednakost, protiv diskriminacije i predrasuda koje sve više obilježavaju kako naše, tako i europska društva. Također, nasilje kao rezultat nejednakosti, osjećaja i opravdavanja dominacije nad slabijim pokazuje se kao teško iskorjenjiv dio društva zasnovan na tradicionalnim vrijednostima i ksenofobiji, ali i izrabljivačkoj logici kapitalizma. Solidarnost je, s druge strane, vrijednost je koju ponovno učimo i usvajamo, između ostalog i kroz inicijative poput ove.
