Piše: Nika Šintić
U nizu kulturno-povijesnih objekata, stambenih zgrada i brojnih drugih građevina koje su stradale tijekom potresa 2020. godine našla se i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture propisao je arheološki nadzor tijekom izvođenja sanacija, i tako su otkriveni zanimljivi i do sada malo poznati podaci o nalazištu. Pronađen je i evidentiran čak 171 grob, a istraživanje zvonika pokazalo je da se na prostoru današnje crkve po svoj prilici nalazilo antičko zdanje s oslikanim zidovima i podnicom od mozaika. Istraživački tim počeo je s radom u studenom prošle godine, i nakon zimske pauze intenzivno radio od kraja ove veljače sve do polovice svibnja. Zbog opsega posla stručnoj voditeljici Maji Bunčić i zamjenici voditeljice Aniti Dugonjić pridružile su se i Miljenka Galić, Ana Solter te Ana Đukić. Radni dani na terenu bili su vrlo dinamični: nakon pripreme dokumentacije i alata krenulo bi se na uklanjanje slojeva šute, u ovom slučaju započeto bagerom, da bi se poslije uočavanja intaktnih arheoloških slojeva prešlo na ručno kopanje. Otkopani grobovi potom su se čistili sitnim alatima, dokumentirali, pakirali, slali na pranje i najzad na daljnju antropološku analizu.
Terenski rad, ističe Anita Dugonjić, uključuje velik fizički napor, no unatoč tome ima puno žena uvježbanih u tom polju; ‘Dapače’, kaže Dugonjić, ‘iz moga iskustva neki od boljih terenaca su upravo žene’.
Maja Bunčić podijelila je i svoje dojmove: ‘U našoj struci podjednako su zastupljeni i muški i ženski arheolozi. Osobno nikada nisam imala neugodne situacije niti osjetila neravnopravnost. Ni u studenstskim danima, ni kasnije. Arheolozi su dosta umreženi, kolege svih generacija se međusobno poznaju i suradnje su više-manje uvijek plodne i ugodne. Arheologija je specifična profesija upravo zbog dinamike koju pruža. Terenska istraživanja dio su toga. Ekipe su najčešće miješane, no dogodi se da su ponekad samo muške, ponekad samo ženske. To je sve stvar dogovora, odnosno mogućnosti – tko je kada i koliko slobodan za sudjelovanje na terenu. Ipak, naravno da postoje neki timovi koji češće surađuju na terenima, jednostavno jer imaju zajedničke projekte ili su već dobro uhodani. Uglavnom svi radimo sve, nema podjele na muške i ženske poslove. Tako ćete kao sasvim normalno vidjeti da ženski članovi ekipe imaju i motiku i štihaču, lopatu, da i voze tačke, kao i da pišu dokumentaciju, fotografiraju, crtaju ili snimaju za nacrtnu dokumentaciju. Sve to i muški rade.’
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu, arheološko nalazište / Foto: privatni album
Stenjevačko je gradilište bilo vrlo živo i aktivno; osim našeg tima arheologinja lokalitetom su se svakodnevno kretali deseci uglavnom muških radnika i restauratora. Bi li se – ne zamjerite mi na patetizaciji – ovaj otok žena u moru dominiranom muškarcima mogao uzeti kao kompas koji nam, po pitanju rodne ravnopravnosti, nudi arheologija kao takva? Uslijed normalizacije seksizma eklatantne u tolikim drugim profesijama, susret s primjerom prevladane nejednakosti predstavlja dobrodošlo osvježenje. To potvrđuje i letimičan pogled na spolnu strukturu na uglednim arheološkim institucijama: i Hrvatsko arheološko društvo, i Odsjek za arheologiju na Filozofskom fakultetu, i ugledni arheološki portal Arheologija.hr broje velik udio žena na važnim pozicijama, a mnoge šire studije ukazuju na to da će u budućnosti one u ovoj nauci po svoj prilici prevladavati. Istraživanje slovenske učenjakinje Irene Lazar iz 2014. godine, utemeljeno na opsežnoj analizi 21 europske zemlje, pokazalo je da u zemljama poput Grčke, Italije, Cipra, Slovenije i Norveške arheologinje brojčano već uvelike prednjače u odnosu na svoje muške kolege, što se pripisuje globalnom porastu obrazovanih žena. Značajne diskrepancije, otkriva Lazar, svejedno postoje: sudeći po studijama iz 2008. godine, u Nizozemskoj su žene na pozicijama moći u nepobitnoj manjini, dok u Norveškoj, primjerice, žene zaposlene u struci većim dijelom rade honorarno, a to podrazumijeva nestabilnije uvjete i manju plaću. Dakle, čak i ovakvo naoko besprijekorno stanje može skrivati izvjesne probleme.
Ženski istraživački tim na arheološkom nazalištu u Stenjevcu / Foto: privatni album
No dobro, posrijedi je studija iz 2014. godine; situacija se do sada već mogla početi mijenjati. Zašto onda uopće spominjem ovu studiju? Stoga što me na nju uputio pročelnik Odsjeka za arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, izv. prof. dr.sc. Nikola Vukosavljević. Profesor Vukosavljević vrlo mi je ljubazno i spremno priskočio u pomoć, no, kako u nas gotovo uopće nije pokrivena tematika rodne perspektive u arheologiji, mogao mi je proslijediti svega spomenuti rad, jedan osvrt iz bosanskohercegovačkog godišnjaka Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti te kratku bilješku u knjizi Historija arheologije u novim zemljama jugoistočne Evrope autora Predraga Novakovića. Većina ostalih priupitanih akademika s toga područja, uključujući stenjevačke istraživačice, nije bila upoznata s temom. Možda je to zato što upoznatost s temom uopće nije nužna, no unatoč tomu, ostaje dvojbeno može li nikada nepostavljeno pitanje ikada biti sasvim riješeno.
Arheologinja Valerija Gligora, koja tvrdi da je stanovita razina diskriminacije i dalje prisutna, sluti da bi jedan od razloga izostanka samoga pitanja mogao biti metodološke naravi: regionalna arheologija pod utjecajem je, kaže, njemačke škole, bazirane na katalogizaciji, kategorizaciji i usredotočenosti na sam predmet, dok se na Zapadu, u okviru onoga što Gligora naziva britansko-američkom školom, češće susreće i problematiziranje pristupa arheologiji.
Znanost nikada ne može sasvim izbjeći utjecaj vremena u kojemu nastaje, no povremeno nastanjivanje ptičjeg očišta nipošto ne bi bilo naodmet. Sve što za sada možemo zaključiti o povremenom suvišku seksizma u arheologiji (osvjedočenom i od Valerije Gligore i njezinih mladih kolegica, i u manjoj mjeri od Anite Dugonjić) svodi se na, suštinski beskorisno, pitanje o kokoši i jajetu: je li diskriminacija u arheologiji usvojena kao nešto samorazumljivo zbog svijeta koji je proizvodi, ili se pak, zbog umreženosti i međupovezanosti toga istoga svijeta, iz njega prelijeva u jedno istinski ravnopravno područje?
