Živi Atelje DK i kolektiv Žene ženama – one izrađuju keramiku, pletu, plešu, razgovaraju i produbljuju dijalog različitih kultura

Razgovarala: Josipa Bubaš

Posjetila sam Živi Atelje DK, nezavisnu, interdisciplinarnu, nevladinu i neprofitnu organizaciju u prostoru bivšeg ateljea poznate umjetnice Vere Dajht Kralj. Taj je atelje nekada bio mjesto okupljanja Zagrepčana a danas, između ostalih aktivnosti, okuplja i multikulturalni horizontalno organizirani kolektiv Žene ženama koje u ateljeu izrađuju keramiku, pletu, plešu, razgovaraju i produbljuju dijalog različitih kultura. Nakon što me Safaa iznenadila kavom s kardamonom, razgovarale smo u kolektivu, sestrinstvu, ljubavi prema stvaranju i važnosti podrške.

Arpy, Cyrille, Jasminka, Madina, Mensura, Safaa

Josipa: Kako bi opisale djelovanje vašeg kolektiva? Što vas okuplja, što vas drži zajedno?

Cyrille: Naše djelovanje možda najbolje odražava online Mozaik koji je dio multijezičnog projekta u kojemu smo govorili o Živom Ateljeu DK, o našim pričama i radu na svima razumljiv način, ne projektnim taksativnim jezikom kroz strategije i općenite vrijednosti nego, kroz slike i riječi. Rad na mozaiku je dugo trajao, tim više što je nastao iz kolaborativnog procesa. Osnovani smo 2015., ali pred kraj su se ljudi zaista počeli uključivati. Mozaik je na farsiju, arapskom, turskom, engleskom i hrvatskom jeziku.

Josipa: Tako dugi, kolaborativni rad ukazuje na to da izbjegavate projektne logike i pri radu imate humaniji, organskiji princip. Kako strukturirate rad i susrete, s obzirom na to da sve djeluje poprilično otvoreno ali uspijevate zadržati kontinuitet?

Jasminka: Nemamo koncepciju, kada se nađemo, radimo nešto što same odredimo, imamo potpunu slobodu. Dođemo, možemo ne raditi ništa, piti kavu i čaj ili raditi keramiku. Imamo i ženski dan kada muškarci ne ulaze.

Safaa: Dolazimo iz različitih zemalja i kultura. Zbog toga je bitno da imamo dan za žene gdje se osjećamo slobodnima.

Josipa: Kako ste se počele okupljati?

Jasminka: Nakon što je zatvorena Balkanska ruta 2015. i 2016., odlazile smo u Porin kao volonterke vidjeti možemo li kako pomoći i pokazati dobrodošlicu. Pojavila se potreba da izvučemo žene iz sumorne atmosfere gdje su provodile dane čekajući zaštitu RH, azil ili odlazak u Europu. Shvatile smo da bi bilo dobro da se žene izvučemo iz Porina, da imaju barem dio života u kojem su slobodne od stvari koje svakodnevno proživljavaju, od svojih muževa i djece. U ovom smo prostoru počele razmjenjivati žensku energiju koja nas sve hrani i nadograđuje. S vremenom smo počele razmjenjivati i vještine. Kao što Safaa kaže, dolazimo iz različitih zemalja, dakle djelujemo multikulturalno. Mi smo od njih naučile vještine ručnog rada koje nismo imale, a također smo i mi svoje vještine pokazale njima. Održavale smo različite radionice, pozivale likovne umjetnike s kojima smo radile radionice i kasnije surađivale. Počele smo i kuhati, upoznale smo gurmansku stranu različitih zemalja. Žene su se oslobodile i počele otkrivati potencijale uz zajedničku podršku. Nikada nismo rekli naši i vaši, mi smo jednostavno tu, zajedno smo, sestre smo. Ta ženska energija je svakoj od nas pomogla da svoj život učini kvalitetnijim. Osobno sam vidjela žene u kolektivu koje su oslobodile svoje potencijale i danas uživaju u životu, puno lakše se bore sa svakodnevicom nego što bi to bilo da su ostale u izolaciji. Mi smo otvoren ženski prostor, ne znam je li to pravi naziv, ali tako nas doživljavam. Dijelimo ljubav, vještine, nadopunjujemo se i nadograđujemo, zajedno se veselimo, plačemo, preživljavamo tragedije jedne od nas, slavimo sreću nekih od nas. Postale smo sestre, u pravom smislu riječi, povezane smo ženskom energijom.

Josipa: Koliko vas je? Kada se stvori tako intenzivno dijeljenje i siguran prostor, obično se i grupa zatvori. Kako primate nove članove, kako štitite siguran prostor i uspostavljenu intimu?

Arpy: Kada sam došla u Zagreb na poziv sina, dvije godine sam provela u kući kuhajući i brinući se za unuke. Nisam imala prijatelje, nisam znala hrvatski, ali sam upoznala Safaa koja me pozvala u Živi Atelje DK. Kad sam ovdje došla, promijenio mi se život jer sada imam prijateljice i obitelj. Mi smo sestre, ja sam Armenka iz Sirije a Safaa je Arapkinja iz Sirije. Tu su i žene iz Afganistana, Irana, Francuske, Hrvatske… govorimo mnoge jezike i učimo raditi keramiku, što je prekrasan osjećaj. Kada radiš keramiku, sve zaboraviš – kada sam tek počela, Cyrill mi je rekla da budem strpljiva. Sve sam to ovdje naučila. Radimo i izložbe i putujemo s njima, upoznajemo različite dijelove Hrvatske, jako smo sretne.

Cyrille: Kada smo počele djelovati, bilo je važno imati osjećaj sigurnosti i siguran prostor. Počele smo se susretati jednom tjedno. Nekada je došla jedna a nekada petnaest žena, dolazile su i žene koje su samo prolazile kroz Hrvatsku, ali s vremenom, nastala je baza grupe od nas koje smo dugoročno u Hrvatskoj. U početku su volonterke pomagale ženama iz Porina ali nakon nekog vremena sve se promijenilo, više to nije jednosmjerna pomoć, sada je to dijeljenje, svi svima pomažemo i to nam svima podiže kvalitetu života, ispunjava nas, daje nam smisao. Važno je imati sigurnu grupu i zbog toga ti nije bilo lako doći do nas i raditi intervju, to zahtijeva puno rada i truda. Samo razgovor, ako ga hoćemo voditi pod našim uvjetima, a to podrazumijeva ne razgovor jedan na jedan prilikom čega bi jedna govorila za sve, što nije smisao Živog ateljea, nego ako želimo uključiti sve nas, iziskuje puno truda, s obzirom na različite jezike kojima govorimo. Znalo nam se događati da nas ljudi promatraju kao egzotiku, zoološki vrt, ali nas zanimaju ljudi koji žele sudjelovati i uključiti se.

Josipa: Funkcionirate li projektno ili ste više organska zajednice i dodatno koristite projektno financiranje?

Cyrille: Više smo organska zajednica. Ne pokrivamo troškove, ali kontinuitet je važan. Čak i ako dođe samo jedna ili dvije žene, važno je držati taj prostor. Prvo smo se nalazile jednom tjedno, sada su to već dva dana, a ostale programe imamo gotovo svaki dan.

Jasminka: Nismo odmah krenule s projektima. Kada se stvorila zajednica, prirodni slijed druženja bio je prijavljivanje projekata na natječaje. Okupili smo se iz ljubavi i ljudske dobrote i sad smo narasle do toga da se javljamo na natječaje i na taj se način osvježavamo, osnažujemo i napredujemo. Došle smo do razine da nas ono što radimo i ekonomski osnažuje, neke od nas i prvi puta. Naši su projekti prepoznati i žene će za svoj rad i dobiti financijska sredstva. Opet je to poboljšanje kvalitete života, posebice s obzirom na to da se sporazumijevamo na puno različitih jezika. U jednom sam trenutku nabrojala sedamnaest zemalja, pet kontinenta i četrnaest jezika, to je bilo prije tri, četiri godine. Nije nam prepreka to što ne govorimo zajednički jezik, govorimo onime što zovem univerzalnim jezikom ljubavi. Nije mi potrebno znati arapski da bih mogla prenijeti osjećaje Arpy i Safi niti da bi one mogle svoje osjećaje prenijeti meni. Ne moraju znati hrvatski.

Josipa: To zahtijeva popriličnu otvorenost i povjerenje.

Jasminka: Da, moraš biti otvorena. Kao takav specifičan kolektiv postale smo primjer našem društvu što je opet rezultat nas, naših djelovanja i ljubavi koju nesebično dijelimo među sobom. Ljudi to prepoznaju, za mene je to divno iskustvo.

Cyrille: Trenutno pišemo jedan projekt i ponekad trebamo prevoditi ono što radimo u projektni jezik. Nikad ne kažemo manjine, migranti ili izbjeglice, ali kad pišemo projekt prisiljeni smo oristiti te riječi. Ovim projektom želimo posjetiti ljude u Porinu i na drugim mjestima jer imamo osjećaj da ovo što radimo može koristiti i drugima. Čak i ako ljudi ne dolaze redovno, sama činjenica da postoji mjesto gdje mogu doći, može im pomoći i pružiti osjećaj sigurnosti.

Josipa: Kako u zajednicu dolaze novi ljudi?

Cyrille: Arpy je došla jer ju je Safaa poznavala, a ima i nekih organizacija koje na nas usmjeravaju žene koje su tek došle u Hrvatsku, ali i mi bismo trebale biti proaktivnije. Moguće je da ljudi ne znaju za ŽA, a nekada im i treba jedan na jedan kontakt da ih ohrabri, često nije dovoljna WhatsApp grupa, treba imati osobni kontakt.

Josipa: Iz mog iskustva u Porinu, dosta je teško doći do žena smještenih tamo. Kako je vama uspjelo?

Jasminka: Išle smo u Porin godinu dana i kada smo se trebale naći sa ženama, došle bi dvije ili tri, pa smo počele učiti djecu hrvatski. Žene se nisu odazivale i kad su nam zabranili odlazak u Porin i kada su čak izbacili i Centar za mirovne studije, koncentrirale smo se na ovaj prostor, gdje su ljudi dolazili preko određenih kontakata. Željeli smo pozvati ljude, ali nismo to htjeli oglasiti jer smo htjeli sačuvati privatnost. Uvijek netko nekoga zna pa ga/ju pozove da proba doći. Tako da smo otvoreni ali ipak ne može doći tko se sjeti, postoji mala doza privatnosti – to je naša snaga i prednost.

Mensura: Trenutno je situacija u Hrvatskoj ksenofobna, ima dosta fašistoidnih pojava i nije nam u interesu imati neugodnost i postati meta medija. Za sada smo uspjeli očuvati.

Josipa: Želite li govoriti o ksenofobiji?

Mensura: Ne želimo o tome.

Cyrille: Dodala bih da smo prije 4 godine prijavili Clubture i imamo turneje po hrvatskim gradovima. Svaki put se prijavimo. Clubture nam je jako važan zbog principa odlučivanja – uobičajeno je da kada predaš projekt, o njemu netko odluči i ne znaš kako i zašto. U Clubtureu prezentiraš projekt skupini ljudi kojii su se isto tako prijavili, a onda svi zajedno glasamo za projekte koji će se financirati.. U Ateljeu ima puno posla, ne tražimo nužno još. Međutim, kada vidimo što se događa u Hrvatskoj, osjetimo dužnost reagirati. Postoje različiti načini da se reagira. Može se ići na ulice i pisati peticije, to je jako važno, ali naš se otpor sastoji u tome da smo svaki tjedan tu, a onda probamo ići u javnost, ali tako da se hvalimo internacionalnošću. Idemo u javnost s keramikom, staklom, kung fu čajem. Naše su aktivnosti interaktivne i imamo se prilike družiti s publikom. To je isto način borbe protiv diskriminacije.

Jasminka: Ne spominjemo ksenofobiju već ju želimo neutralizirati primjerom. Primjerice, kada dođemo u Petrinju ili Sisak, ljudi shvate što smo i što radimo. Primjerom smo pokazali da se može, da ne moramo biti izolirani niti ljude koji nam dolaze držati u izolaciji.

Josipa: U biti nudite stvarate i nudite drugu vrijednost, ne djelujete reaktivno i tako vas se bolje čuje.

Jasminka: Mislim da je to najbolji način borbe, jer dajemo očit primjer da se može drugačije.

Safaa: Na primjer, ja se osjećam drugačijom jer u Zagrebu malo žena nosi hidžab. Kada sam sama vani, osjećam da sam stranac, ali ovdje smo svi jednaki.

Jasminka: Ljudi ovdje zaziru od hidžaba i žena koje ga nose, ali kada ljudi vide da Safaa i ja idemo zajedno ruku pod ruku, vide da mi se ništa nije dogodilo, i time dajemo pozitivan primjer i utječemo na društvo. Ljudi su često neprijateljski raspoloženi prema novim ljudima – čak i kada sam u Domovinskom ratu pomagala domaćim izbjeglicama doživjela sam negativne komentare.

Josipa: Odlično je što vaš princip ne ide iz ljutnje.

Cyrille: Ponekad nam netko dođe i žali se, prigovara jer se nešto loše dogodilo. Ponekad ovdje otvaramo prostor i za to, no ponekad želimo negativnost ostaviti vani i radije pijemo čaj, dišemo, pjevamo i plešemo.

Jasminka: Žene smo u pravom smislu. Obožavam tu žensku energiju, obožavam što sam žena, one su mi jako puno pomogle da to osvijestim a vjerujem da je i njima naš kolektiv pomogao da osvijeste tu našu žensku energiju koja je stoljećima zatirana patrijarhalnim društvom. Volim što sam vještica, njih su spaljivali jer su stršale. Kada se ističeš, svi te vide i čuju, kad ne pripadaš masi, masu mijenjaš svojim primjerom.

Cyrille: Ovdje, u kolektivu Žene ženama smo naravno sve žene, ali kada radimo Clubture sudjeluju i muškarci. Jedan dan je samo za žene, ostali dani su miješani. Nedavno je na kineskom čaju bilo puno ljudi, većina ljudi dođe iz kolektiva pa se povežu sa Živim ateljeom, ali sve je ustvari vrlo povezano.

Jasminka: Netko je opisao da je ovaj atelje u vrijeme Vere Dajht Kralj bio dnevna soba Zagreba, a ja bih ga sada nazvala globalnom dnevnom sobom, i u tome vidim napredak.

Josipa: Koliko mi je poznato, u vrijeme Nesvrstanih u Zagreb su dolazili strani studenti i nije bilo diskriminacije, a sada je odjednom to postalo problematično.

Safaa: Studenti su dolazili i ostajali ovdje, tako je ostao i moj brat, tada se nije osjećao diskriminiranim.

Mensura: Tada nije bilo diskriminacije, nismo bili komunistička nego socijalistička zemlje, promoviralo se bratstvo i jedinstvo, ali ispostavilo se da dio ljudi to nije poštovao jer se u suprotnom ne bi desio tako krvav rat. Ja i danas u to vjerujem, nikada ne bih odredila Safi ili bilo kome drugom gdje će živjeti – svi živimo na planeti Zemlji. Kod nas se ne postavlja pitanje odakle si, to je potpuno nebitno.

Josipa: Lijepo je imati ovakav prostor koji funkcionira kao svijet za sebe jer u svakodnevici sve ima svoju svrhu. Ovdje postoji još uvijek neposredna komunikacija.

Arpy: Nedavno sam bila tri mjeseca kod kćeri i sina u Nizozemskoj ali mi je nedostajao kolektiv, rekla sam im da se vraćam u Zagreb. Oni tamo stalno rade, ja kuham i ostajem doma, a ovdje mi je drugačije.

Cyrille: Ideja je da si ispunjen gdje god da živiš, radi se o kvaliteti života, idealno bi bilo kada bi Živi Atelje DK imali i u Nizozemskoj. Bitno je naći balans i u svakodnevnom životu, svi imamo pritisak, papirologiju, to je životna borba, ali može biti ples a ne sukob. Za nas su važne i kolaboracije s umjetnicama, primjerice Selmom Banich i Anom Danom Beroš jer one donose nešto novo. Umjetnički projekti nam pomažu i potiču nas na rast i širenje horizonta. Surađivali smo i s Kazalištem potlačenih Pokaz, to nam je isto nešto novo što tek otkrivamo, daje nam svjež poticaj i razlikuje se od svakodnevnih aktivnosti. Bitno je i naći balans između intimnosti i javnosti, kada radimo kolaboracije, to su aktivnosti za javnost i to je dobro jer ne želimo vanjski svijet učiniti neprijateljem, ali se isto tako moramo i pobrinuti o načinu na koji surađujemo s vanjskim svijetom.

Josipa: Kako dolazi do suradnje? Imate li javni poziv, zovete li umjetnike ili oni dolaze vama?

Cyrille: Kolaboracija uglavnom dolazi izvana, ali nekada ljudi žele iskoristiti činjenicu da radimo sa ženama različitog podrijetla (a onda oni to manipuliraju njima sexy nomenklaturom – da se radi s migrantima) i zato nismo otvoreni svakome.

Jasminka: Ne želimo da netko na nama skuplja projektne bodove.

Cyrille: Imamo program rezidencija za umjetnike, a lakše je ako dolaze žene jer postanu dio kolektiva. Neke se vraćaju nekoliko puta. To su uglavnom likovne umjetnice. Imamo stalno otvoreni natječaj, ali ne možemo uvijek pozivati umjetnike jer je to pitanje kapaciteta. Umjetnici nam se javljaju, ali moramo i ponuditi nešto, sve zahtijeva rad. Na rezidenciji su nam bile umjetnice koje su na Erazmus razmjeni pa su već imale sređenu infrastrukturu. Neke su se nakon toga vraćale tako da postoji kontinuitet suradnje. Puno stvari gradi naše djelovanje. Na početku su volonterke podučavale žene koje su tek došle u Hrvatsku, ali vrlo brzo je to postala horizontalna razmjena, djelomično i zbog različitih jezika. Nedavno smo imali sastanak o strateškom planiranju, bilo je prisutno dvadeset ljudi i govorili smo na četiri jezika. Razgovarali smo o tome kako zajedno donosimo odluke, radili smo čitav vikend. I priprema i rad su bili izuzetno zahtjevni. Razgovarali smo o konceptima koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo, poput poštovanja, htjeli smo shvatiti što je esencija određenih pojmova, a to zahtijeva vrijeme, puno mailova i organizacije, ali je izuzetno važno jer se ne radi samo o integritetu horizontalne gradnje zajednice nego i stjecanju vještina – savladavanju jezika, rada na kompjutoru, vještinama logistike i organizacije. Primjerice, prije smo na putujuće izložbe išle stihijski, a sada imamo dokument na driveu na četiri jezika. Ideja je da postavimo strukturu u kojoj nismo ovisni o jednoj osobi koja je zadužena za nešto. Pitanje je kako napraviti fleksibilnu i otvorenu strukturu gdje svi znaju što se događa i ne oslanjaju se na “šefa”. Lakše je imati šefa, dok ovakav princip rada zahtijeva puno čitanja, razgovor, osobni angažman, vrijeme ali te isto tako izgrađuje kao osobu. Sada imamo time-sheet, i svi sudjeluju u svemu, radu na financijama, papirologiji, managementu, sada svi učimo kompjutorske vještine. Ne moramo svi sve znati, puno je već postići da otpustimo otpor prema novom znanju. Natječaji su zastrašujući i to stvara osjećaj podređenosti, no ako znaš da možeš to odraditi, to stvara samopouzdanje. Uglavnom pišemo koliko je tko vremena i truda uložio u nešto pa kada stignu projektni novci, prema tome dijelimo budžet. Na taj način i prodajemo keramiku, dio ide Živom ateljeu, 50 posto glavnoj umjetnici a ostalo se dijeli među ljudima koji su sudjelovali. Svi zajedno radimo ali i bilježimo koliko smo radili. Imamo više od 500 stvari u inventaru – pratimo otkud je glina kojom radimo, tko je radio, i zbog toga su nam i cijene malo više jer iza svakog rada postoji cijela priča.

Mensura: U početku smo svašta pokušavali, puno toga smo radili i nekako se zadržala keramika.

Jasminka: U jednom sam trenutku donijela komad gline na stol i rekla hajdemo! Počeli smo s izradom nakita i shvatili da je glina naš mediji i onda smo zvali Anu Sapničar koja pronalazi glinu u Sloveniji. Postoji komercijalna glina koju je moguće nabaviti u dućanu, ali postoji i divlja glina poput one koju vadi Anja Slapničar i Lidija Boševski. One su podijelile iskustvo s nama i mi slijedimo njihov put.

Cyrille: Vera Dajht Kralj je puno radila s glinom pa je to i prirodni nastavak. Keramika zahtjeva puno strpljenja.

Jasminka: Većini žena je to bio prvi susret s glinom, a evo u što smo danas odrasle.

Cyrille: Mensura je prošle godine pokrenula radionice pletenja i heklanja, odnosno umjetnosti igle, a Josipa iz Pokaza je pokrenula heklanje od plastičnih vrećica.

Mensura: Heklale smo podloge za spavanje od vrećica. U Rijeci postoji prostor u kojemu mogu odsjesti ljudi koji su u prolazu, tamo su se mogli oprati i prespavati, a često su spavali na golom podu. Netko je pokrenuo akciju skupljanja plastičnih vrećica, koje smo reciklirale tako što smo od njih napravile niti i heklale podloge za spavanje jer se lako očiste. Radile smo podloške oko pola godine i slale ih u Rijeku, imale smo i izložbu i bile nekoliko puta u Rijeci. Nastavile s ručnim radom jer nas je bilo dosta zainteresiranih, međutim svi imamo puno obaveza i pored Živog ateljea.

Josipa: Tko je inicirao taj projekt?

Mensura: Selma je predložila projekt, a Josipa i mi smo ga podržali. Ne mora biti sve uspješno, može biti funkcionalno i ostaviti trag na taj način. Dobili smo i nagradu “Nada Dimić”, na prvi pogled možda izgleda malo i nezamjetno ali prepoznato je i ostavlja trag. Sada je situacija čudna, ali kada se ljudi otrijezne bit će to pozitivan i svijetao primjer ženskog otpora.

Jasminka: Ako nisi aktivna i ako ne djeluješ, podržavas nesto drugo. S Nadom Dimić smo postali prepoznati, bili smo i na Svečanoj skupštini Grada Zagreba, prije korone, ali i prije toga smo imale izložbe.

Josipa: Čime se još kolektiv bavi i koji su vam planovi za daljnji rad?

Cyrille: Imamo i dark room za razvijanje fotografija i čekamo prave ljude koji će voditi radionice. Radimo i projekt s Udrugom Jutro i s tim projektom kroz pet susreta želimo uključiti mlade ljude, želim da nauče nešto o našem modelu rada, ali i da nam pomognu.

Jasminka: Trenutno imamo više sekcija, baštinsku zbirku Vere Dajht Kralj, Lutajuću umjetnost-akademiju čaja, sekciju izrade stakla, kada smo imale radionicu fotografija, kuhale smo za polaznike jela iz zemalja iz kojih žene potječu, kuhale smo na večeri za Palestinu, nekoliko puta smo kuhale i za Arapsku noć. Safaa će uskoro imati radionicu arapske hrane. Medina i Safaa su vodile radionice keramike u Ribnjaku, Mensura je vodila radionicu ručnog rada, a Madina će sada voditi novu radionu u CK Trešnjevka.

Cyrille: Nedavno smo surađivale s umjetnikom, muralistom Mironom Milićem i to je bilo super, od tada ga redovito viđamo. Izradili smo mural koji je oslikani hommage Verinoj umjetnosti, Ženama s integritetom i kolektivu Žene ženama koji djeluje u sklopu Živog Ateljea DK. Elementi murala su osim vizualnih, koje je oslikao umjetnik Miron Milić, tekstualni, u kojem su sudjelovale članice kolektiva Žene ženama. Tekstualni dio murala ispisan je na farsiju, arapskom, turskom, kineskom, engleskom, hrvatskom itd.

Živi Atelje DK

Živi Atelje DK (Living Atelier DK) je nezavisna, interdisciplinarna, nevladina i neprofitna organizacija koja koristi umjetnost za istraživanje identiteta, iscjeljivanje i izgradnju zajednice. Cilj nam je njegovati individualnu snagu, potencijal, otpornost i solidarnost kako bismo odgovorili na životne izazove kao dio društvenih promjena i izgradnje zajednice kroz umjetnost. Imamo nekoliko programa uključujući program No Borders, (kolektiv Žene ženama i Bez granica: integracija umjetnosti – umjetnost integracije), Wandering Art Tea Academy, Creative Collective Space i Gallery DK (puhanje stakla, pripovijedanje, keramika, cijanotipija i umjetničke rezidencije) te projekt očuvanja i promicanja umjetnosti Vere Dajht-Kralj, čiji je atelje, njezina umjetnička i duhovna baština, središte svih naših aktivnosti. Kolektiv Žene ženama ključni je program inicijative No Borders u Živom Ateljeu DK koji okuplja žene koje žele da im Hrvatska postane dom sa ženama kojima je Hrvatska već dom, kroz angažiranu umjetnost za poboljšanje dobrobiti, osnaživanje i olakšavanje integracije svih ljudi u zajednicu koja se neprestano razvija. Smatramo da je integracija beskonačni proces koji uključuje ljude različitog podrijetla i pogleda na svijet kao dio dinamičnog društva u stalnoj promjeni. Od 2016. godine, kroz radionice, druženja, izlete i javne angažmane, Živi Atelje DK socijalno, terapeutski i ekonomski osnažuje sudionike_ce kroz vještine stečene u sigurnom, zaštićenom i intimnom prostoru za razmjenu ideja, problema, rješenja ili jednostavno za zajedničko druženje. Ljudi grade mrežu podrške i potiču poštovanje, razumijevanje i prihvaćanje različitosti. Također progovaramo javno i radimo na zagovaranju i podizanju svijesti putem izložbi, interaktivnih prezentacija i radionica u Zagrebu i šire. Nastavljamo suradnju s umjetnicima, domaćim i međunarodnim nevladinim organizacijama i inicijativama.