Piše: Ivana Perković Rosan
Jedna od naših najboljih parasportašica ikada Anđela Mužinić Vincetić svojoj kolekciji od 16 medalja ove godine je dodala onu najsjajniju – zlatnu sa Paraolimpijskih igara. Ujedno je bila i jedina hrvatska parasportašica koja je osvojila medalju ove godine, uz nju to su uspjeli Deni Černi (srebro), Dino Sinovčić i Luka Baković (bronca). Veliki je to uspjeh za stolnotenisačicu koja se od 2007. bavi ovim sportom i ne prestaje ‘gristi’. S Anđelom Mužinić Vincetić razgovarale smo o njenim uspjesima, ali i vremenu kada nije htjela ni pomišljati da pruži šansu nekom drugom sportu osim odbojke kojom se bavila prije prometne nesreće.
Naravno, za početak smo je pitali kakav je to osjećaj bio kada je osvojila zlatnu medalju u Parizu.
‘U tom trenutku jednostavno samo uživate. U roku sekunde mi je trenerica uletjela u arenu i rekla mi dignut ću te, ja sam rekla nemoj past ćemo, dok sam ja to govorila već sam bila gore na stolu i slavila. Sve se jako brzo odigralo. Ovo je svakako kruna karijere jer više od toga se ne može. Ali to je bilo prije par mjeseci, a sada već krećemo s novim treninzima, novim ciklusima, sve se zaboravlja što je bilo prije jer se ne živi na staroj slavi’, rekla nam je naša zlatna paraolimpijka koja je već na svojim prvim Olimpijskim igrama 2012. u Londonu proglašena najboljom mladom sportašicom Europe. Potom je u paru s Helenom Dretar Karić u Riju osvojila srebrnu medalju, a u Tokiju brončanu medalju.
‘Rekla bih da je sve išlo svojim tokom, jer ne možeš na svojim prvim paraolimpijskim igrama osvojiti medalju, nema šanse. Ali biti proglašen za najperspektivnijeg mladog sportaša realno možeš, zašto ne?’, komentirala je Mužinić Vincetić priznavši i kako joj je žao što ove godine nije osvojila medalju s Helenom Dretar Karić.
‘Mogu samo žaliti za našim ždrijebom, ali ne i našom igrom’, priznala je.
Anđela Mužinić Vincetić i trenerica Mirela Šikoronja / Foto: privatni album
A baš Helena Dretar Karić ju je i pozvala da se bavi stolnim tenisom nakon što je doživjela prometnu nesreću i više se nije mogla baviti odbojkom.
‘Sanjala sam da budem uspješna sportašica, ali u odbojci. I onda kad vam se dogodi situacija da morate krenuti skoro iz početka onda nisam htjela prihvatiti da ću igrati stolni tenis. Moji su mi još u toplicama, dok sam bila na rehabilitaciji, donijeli odbojkašku loptu jer sam to tražila i jer sam mislila da ću još igrati odbojku. No s vremenom shvatite u kojoj ste situaciji. Prvi put je to da ste se susreli s invaliditetom i bolnicama i nemogućnosti hodanja, tako da sam na prvu naravno odbila stolni tenis. Bilo mi je muka slušati Helenu jer mi je ona pričala o svom životu, da ona ima muža, da ima sina, da trenira. U tom trenutku te rehabilitacije to mi je bila zadnja stvar koju sam uopće htjela čuti. Kad me je pozvala da vidim što je to stolni tenis, ja sam rekla da neću, ali sam ipak nakon tri dana otišla i pogledala kako izgleda taj trening. Ali nisam se oduševila jer je to izgledalo očajno. Ipak spletom okolnosti, kad sam se vratila u Srinjine, me predsjednik stolnoteniskog kluba iz Splita pozvao da dođem. Tako sam krenula trenirati jednom tjedno i to je bio kao veliki uspjeh’, prisjetila se Anđela svojih početaka u parasportu.
Anđela Mužinić Vincetić team / Foto: privatni album
A koliko joj je zaista važan sport najbolje pokazuje anegdota koju nam je ispričala iz vremena kada je imala samo 12 godina i bavila se odbojkom.
‘Sjećam se jednom prigodom, nakon utakmice, dok smo šetale splitskom rivom pitala sam cure biste li htjele imati svoju obitelji ili biti uspješne sportašice jedna od njih mi je odbrusila: ‘Pa imati svoju obitelj.’ U tom trenutku sam zastala i upitala se zar one ne sanjaju o karijeri u Americi i ostala sam šokirana jer je tada to za mene bila svetinja. Cijelog života sam htjela biti sportaš, to je bio moj cilj, i nisam odustala od tih snova. Volim reći kad se zatvore vrata vjerojatno je negdje odškrinut prozor. Upitno je bi li bila toliko uspješna u odbojci kao što sam u stolnom tenisu. To je vjerojatno put koji je negdje smišljen za mene odavno. Što se tiče bavljenja sportom to sve kreće iz obitelji. Da nije bilo mojih roditelja ja ne bih bila u sportu. Tako da sve kreće od odgoja i obitelji. Ako imate tu neku čvrstu osnovu, onda je sve lagano i zavoli se sport, kasnije je samo uživanje u sportu’, ispričala nam je stolnotenisačica koja je nakon velikog uspjeha u Parizu dobila veliku medijsku pažnju, a sudjelovala je i kao prezenterica na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta.
Anđela Mužinić Vincetić i predsjednik HDDU-a Ivica Pucar – u svečanoj ceremoniji dodjele Nagrada hrvatskog glumišta 2024. sudjelovale su brojne sportske legende i olimpijci / Foto: Anto Magzan (Hrvatsko društvo dramskih umjetnika)
‘Bilo je puno prijema, intervjua i dodjela nagrada, a na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta sam doživjela najveći stres i nervozu u zadnjih par godina. Kad taj pljesak nije prestajao srce mi se uzlupalo… Sve se poboljšava, mislim da su rezultati najbitniji za taj dio prepoznatljivosti’, rekla nam je naša stolnotenisačica koja trenutno ima dva sponzora, stolnotenisku opremu Butterfly te Visu.
‘Sad ističe i jedan i drugi ugovor pa ćemo vidjeti hoće li se produljiti. Što se tiče natjecanja financiramo se iz Hrvatskog paraolimpijskog odbora, ako nema dovoljno financija znamo si i sami nešto platiti, naravno sve rjeđe i rjeđe. Kad ste na početku, mlad sportaš bez rezultata puno je više vlastitog ulaganja, a nakon osvajanja medalja onda su veći proračuni za vas kao sportaša, a ruku na srce i Vlada i grad Zagreb sad izdvajaju puno više novca za sportaše nego što su prije. Ne bi više trebalo biti financiranja natjecanja i turnira privatno.’, istaknula je Mužinić Vincetić koja je već spremna za nove pobjede.
‘Već je ciklus za Los Angeles krenuo, ja sam u dvorani već nekoliko tjedana. Pariz se zaboravlja, krećemo u novi četverogodišnji ciklus iz početka. Pred nama je jako puno treninga, natjecanja, inozemnih priprema, samo red, rad i disciplina’, zaključila je.
