Razgovarala: Josipa Bubaš
S dr. sc. Vlatkom Filipović Marijić, znanstvenom savjetnicom na Institutu Ruđer Bošković (IRB), razgovarala sam o problemu mikroplastike u morima, oceanima i rijekama te o međunarodnom projektu AdriPlast (Adriatic Sea and plastic and microplastic pollution from freshwaters – an Adrion territorial challenge), čija je voditeljica, a kojemu je cilj „razviti zajedničku metodologiju za praćenje i analizu plastike i mikroplastike u rijekama, prijelaznim vodama i morskim ekosustavima, što će omogućiti stvaranje detaljne baze podataka dostupne svim zainteresiranim dionicima“.
O problemu zagađenja i promjenama u okolišu koje nastaju kao njegova posljedica, tzv. antropocenu često se govori u javnom prostoru, no čini se da se ne poduzima dovoljno. Bavite se istraživanjem mikroplastike, kakav je njezin utjecaj na organizme i koliko je istražen?
Danas znanstvena istraživanja i metodologija omogućavaju realnu spoznaju o svijetu oko nas, te postoje dugoročne procjene stanja okoliša. Ako prihvatimo rezultate o utjecaju onečišćujućih tvari na koje upozoravaju zanstvenici, suočavamo se s globalnim posljedicama na kopnene i vodene ekosustave te organizme koji u njima obitavaju, uključujući čovjeka. Među prioritetnim zagađivalima ističe se mikroplastika, koju nalazimo u svim dijelovima svijeta, a ujedno i u svim organizmima, bez obzira na njihov položaj u hranidbenom lancu. Ova činjenica je već upozorenje da imamo globalni problem, jer plastika ima široku primjenu, a njezino zbrinjavanje i recikliranje je trenutno neefikasno (10% plastike se reciklira, 10% se spali, 30% ima višekratnu upotrebu i 50% završi u okolišu). Dakle, kontinuirano povećavamo proizvodnju i upotrebu plastike, a to ne prate efikasni procesi reciklaže i zbrinjavanja.
U lipnju 2019. godine EU je usvojio prvi ikad zakon za suzbijanje jednokratne plastike, odnosno Direktivu (EU) 2019/904 o smanjenju utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš, te su zatim takvi zakoni doneseni i u drugim dijelovima svijeta. To je bila prva direktiva EU koja je u državama članicama propisivala zabranu niza plastičnih proizvoda, ali vodeći računa o tome da za njih postoje zamjenski proizvodi koji su lako dostupni i cjenovno pristupačni. Za proizvode koji nisu zabranjeni, uvode se mjere sprječavanja otpada kao što su smanjenje potrošnje, zahtjevi za označivanjem i određenim dizajnom proizvoda te poboljšanje gospodarenja otpadom.
Iako smjernice postoje, činjenica je da zbog funkcionalnosti i relativno niskog troška proizvodnje plastiku nalazimo u svim područjima svakodnevnog života te smo joj izloženi iz okoliša (zrak, voda), hrane (školjkaši, ribe, poljoprivredni proizvodi), kozmetike (mikrogranule iz sredstava za piling, pasta za zube), tekstilnih proizvoda te ostale plastične ambalaže i artikala (solenke, spužvice za pranje suđa, daske za rezanje), a unos se provodi respiratornim, oralnim ili dermalnim putem.
Voditeljica projekta AdriPlast Vlatka Filipović Marijić sa suradnicama, terenski rad / Foto: privatni album
Gdje sve nalazimo mikroplastiku, kako ona postaje dijelom naših tijela i s kojim posljedicama?
Danas više ne postoji niti jedno mjesto na zemlji gdje znanstvenici nisu našli mikroplastiku, od najdubljih dijelova oceana do vrhova planina. Manji dijelovi mikroplastike su nošeni vjetrom na velike daljine s česticama prašine, dok se u moru raznose morskim strujama. Dakle, distribucija mikroplastike ovisi o gustoći čestica, lokaciji izvora i kretanju morskih struja i valova. Postojanost i relativno mala molekulska masa čestica mikroplastike omogućava lako rasprešenje čestica hidrodinamičnim procesima, morskim strujama i vjetrom. Ipak, velika je i odgovornost ljudi u širenju mikroplastike jer su čak na mjestima koja nisu stalno nastanjena, poput vrhova planina, nađena sintetička vlakna koja otpadaju s odjeće, odnosno 1 gram sintetičke odjeće otpušta 400 vlakana mikroplastike svakih 20 minuta korištenja, što u konačnici rezultira s milijardu vlakana godišnje. Dakle, gdje god postoji utjecaj čovjeka, ima i mikroplastike te je cilj poticati smanjenje njezinog korištenja, ponovno upotrebu i recikliranje.
S obzirom na to da je veličina mikroplastike do 1 mm, lako se unosi u organizme i na najnižim karikama hranidbenog lanca te može dovesti do štetnih učinaka na žive organizme, poput mehaničkih oštećenja, fizioloških promjena, utjecaj na imunološki sustav, smetnji rasta i sl. Kroz hranidbeni lanac se izloženost proteže i na ljudsku populaciju, te postoji direktan unos iz hrane, ali i vode, zraka, tekstila, kozmetičkih proizvoda, i sl., a poznato je da dodatnu toksičnost predstavlja vezanje drugih zagađivala na mikroplastiku poput metala, organskih zagađivala, farmaceutika, mikroorganizama.
AdriPlast, otpad iz mora / Foto: privatni album
Razlikujem primarnu i sekundarnu mikroplastiku. Primarna je ona koja je proizvedena u veličini do 1 mm, a nalazimo je upravo u kozmetičkim proizvodima (mikrogranule u proizvodima za piling, pastama za zube, šamponima i sl.). Izuzetno je opasna jer su tako sitne čestice mikroplastike dostupne za unos u organizme. Opasna je i sekundarna mikroplastika, koja se, iako je proizvedena u veličini preko 1 mm, pod utjecajem vanjskih faktora (UV zračenje, mehanički utjecaji, mikroorganizmi) raspada na manje dijelove koji time opet postaju dostupni za unos u organizme. Zahvaljujući ovome, čestice i vlakna mikroplastike i nanoplastike su nađene u različitim dijelovima tijela organizama, pa tako i čovjeka.
Konkretne posljedice unosa mikroplastike u organizme još nisu potpuni poznate. Provodi se niz istraživanja, međutim o dugoročnim utjecajima se još ne zna puno, pa su zato i istraživanja utjecaja mikroplastike na organizme vrlo aktualna. Što se tiče ljudi, spominju se oksidativni stres, metaboličke promjene, neurotoksičnost, utjecaj na imunološki i reproduktivni sustav kao posljedica izloženosti mikroplastici. Ipak, procjena štetnih učinaka mikroplastike na ljude i druge organizme i dalje su ograničena, posebno jer se u ekperimentalnim istraživanjima koriste puno više koncentracije od okolišnih, a i metodološki još nije moguće procijeniti utjecaj manjih čestica, odnosno nanoplastike. Prema tome, malo se zna o utjecaju nanoplastike i mikroplastike na ljudsko zdravlje i toksičnim učincima koji mogu varirati ovisno o vrsti, veličini, obliku i koncentraciji mikroplastike. Stoga su potrebna daljnja istraživanja kako bi se razumjeli stanični i molekularni mehanizmi toksičnosti mikroplastike i povezanih patologija.
AdriPlast, laboratorijski rad / Foto: privatni album
Projekt Adriplast posvećen je nalaženju metodologije praćenja plastike i mikroplastike, kojim se učincima nadate? Koje su etape istraživanja i što ono obuhvaća?
Međunarodni Interreg projekt “Adriatic Sea and plastic and microplastic pollution from freshwaters – an Adrion territorial challenge (AdriPlast)”, financiran je u okviru „Interreg VI-B IPA Adriatic-Ionian Programme“ Europske unije, a provodi se u suradnji s Italijom kao vodećim partnerom te Slovenijom, Srbijom, Crnom Gorom i Albanijom. U okviru projekta će se provesti istraživanje utjecaja mikroplastike na morski i slatkovodni ekosustav i organizme, uglavnom školjkaše i ribe, koji su i dio ljudske prehrane. Istraživanja će se provoditi u Jadranskom moru, kao i slatkovodnim ekosustavima u obližnjim partnerskim zemljama te će se procijeniti štetni učinci mikroplastike na bioraznolikost, okoliš i zdravlje ljudi. Procijenit će se i prisutnost mikroplastike u pojedinim prehrambenim proizvodima, definirati i testirati postojeći protokoli koji trenutno nisu jedinstveni, a posebnu važnost će imati širenje svijesti javnosti o ovom globalnom problemu.
S obzirom da ne postoje definirani protokoli za uzorkovanje, izolaciju i analizu mikroplastike, prva etapa istraživanja koju smo pokrenuli je pretraživanje literature i definiranje metodologije. Veliki problem je i karakterizacija mikroplastike i nanoplastike zbog ograničenja analitičkih metoda. Međutim, očekujemo da ćemo dostupnim metodama i definiranjem protokola procijeniti zastupljenost mikroplastike u različim vodenim ekosustavima i organizmima, odrediti njezin oblik i vrstu, te procijeniti učinke na organizme. Do sada smo već u Laboratoriju za biološke učinke metala Zavoda za istraživanje mora i okoliša proveli preliminarne eksperimentalne i okolišne studije. Eksperimentalno smo dokazali akutnu toksičnost mikroplastike provđenjem testova toksičnosti na planktonskom račiću vodenbuhi (Daphnia magna) kada se mikroplastika primijeni u veličini koja je dostupna za unos u račića, kao i u kombinacijama s metalima i farmaceuticima, čija toksičnost raste s porastom koncentracije.
AdriPlast, test toksičnosti na račićima / Foto: privatni album
Okolišna istraživanja se provode u okviru nekoliko projekata koje vodim. U okviru projekta “Izloženost, biološki učinci i sudbina mikroplastike u akvatičkih organizama pod različitim antropogenim utjecajima” (PlastOrgAnoTox, IP-2024-05-8918) koji financira Hrvatska zaklada za znanost potvrdili smo prisutnost mikroplastike u vodi rijeke Krke i sadržaju probavila potočne pastrve. U okviru ovog projekta ćemo odrediti biološke odgovore akvatičkih organizama na izloženost i utjecaj mikroplastike, od stanične do razine organizma. Također, pokušat ćemo dobiti „ostarjelu mikroplastiku“ utjecajima poput sunčeve energije (UV komora) i valova i struja (tresilica) kako bi dobili plastiku sličnu onoj iz okolišnih uvjeta s kojom ćemo onda pratiti utjecaj na organizme. Nova aktivnost je povezivanje znanosti i umjetnosti, te smo se uključili u 25. Međunarodni likovni natječaj Iserlohn-Essen-Zagreb 2025. za djecu Hrvata u iseljeništvu i djecu iz Hrvatske u dobi 1. do 4. i 5. do 8. razreda osnovnih škola, koji je upravo zatvoren. Na moju inicijativu, ovogodišnja tema natječaja je „Plastika – od čovjeka do okoliša“, te smo ovom aktualnom tematikom širili svojest o štetnom utjecaju plastike na okoliš i važnosti njezinog zbrinjavanja među mladima, a najuspješniji radovi će biti i nagrađeni. Pristiglo je preko 1200 likovnih radova, što je do sada najveći interes te govori o važnosti ove teme, koja je prepoznata i među nastavnicima i učenicima. Također, kao član EU COST akcije CA20101 “Plastics monitoRIng detectiOn RemedIaTion recoverY (PRIORITY)” pratim nove metodologije kvalitativnog i kvantitativnog određivanja mikroplastike u vodi, sedimentu i organizmima, a provodimo i znanstvene radionice i niz drugih popularizacijskih aktivnosti.
AdriPlast – terenski rad / Foto: privatni album
Koja je, po vašem mišljenju, najučinkovitija metoda suočavanja sa zagađenjem? Što mislite o konceptu odrasta/degrowth?
Kao i za svaku onečišćujuću tvar kojoj smo izloženi, najbolje bi bilo smanjiti njezinu proizvodnju i primjenu te omogućiti efikasno zbrinjavanje i recikliranje. Međutim, od početaka primjene plastike, čime se smatra otkriće vulkanizacije krajem 19. st., do danas je rasla proizvodnja različitih vrsta plastike, te trenutno premašuje 400 milijuna tona. Također, danas je njezina primjena u svim sferama ljudskog života, što se posljedično reflektira na unos u okoliš i izloženost drugih živih organizama.
Razgradnja plastike je dugotrajan proces, procjenjuje se da je potrebno oko 450 godina da se razgradi plastična boca, zato su u morima ogromne količine plastike. Svakako, razgradnja se odvija i u morima, odnosno općenito se u okolišu razgradnja polimera odvija kroz četiri mehanizma ili njihovom kombinacijom: a) fotorazgradnja, b) hidroliza, c) termooksidacija i d) biorazgradnja. U prirodnim uvjetima razgradnja polimera uglavnom započinje fotooksidacijom te se nastavlja termooksidacijom i u manjem udjelu, hidrolizom. Navedeno dovodi do raspadanja polimera na manje dijelove, povećanja krhkosti materijala te smanjenja molekulske mase polimera. Nastale komponente manjih molekulskih masa mogu lakše biti metabolizirane od strane mikroorganizmima. Ovako opisan proces razgradnje je vrlo dugotrajan te bi za mineralizaciju polimera, tj. razgradnju do CO2, H2O i anorganskih molekula, potencijalno trebalo i više od 50 godina. Geografska lokacija, klimatski uvjeti (vlažnost, sunčeva svjetlost, prisutnost kisika i slično), kao i onečišćenje zraka, mogu utjecati na mehanizme i brzinu procesa razgradnje plastike. Tako se npr. geografska lokacija smatra važnim čimbenikom prirodne razgradnje polimera jer je u dubini mora smanjen prodor i intenzitet sunčeve svjetlosti što dovodi do smanjene stope fotorazgradnje polimera, dok je na površini mora utjecaj svjetlosti veći. Bez obzira na ove razlike, proces razgradnje je dugotrajan, a ima i dodatni štetan učinak jer omogućava da se odvajaju sitni fragmenti plastike koji su onda dostupni za unos u organizme.
Koncept odrasta/degrowth svakako je važan jer poziva na promišljanje o proizvodnji i potrošnji potrebnoj za dostojan život u granicama ekološke održivosti planeta. Kada govorimo o plastici, sprečavanje nastanka plastičnog otpada i njegovo smanjivanje bi trebao biti glavni prioritet, kao i njegovo recikliranje. Kao rezultat pogoršanja okolišnih uvjeta diljem svijeta koncept održivog razvoja postao je prepoznatljivi cilj cjelokupnog društva. Tri su temeljne komponente održivog razvoja, ekonomska, ekološka i ljudska. Kada govorimo o ekološkom razvoju, ističe se važnost održivosti zakonitosti okoliša i ekološke ravnoteže i krajnje je vrijeme da krenemo promišljati o ekološkoj održivosti kako bi se omogućilo kvalitetno stanje i briga o okolišu.
Vlatka Filipović Marijić sa suradnicama, terenski rad / Foto: privatni album
Što kao pojedinici možemo napraviti i pridonose li pojedinačne akcije (poput zero waste strategija) smanjenju zagađenja?
Smanjenje zagađenja i primjene plastičnih proizvoda se može provoditi od nacionalne razine do razine pojedinca. Posebnu pozornost treba posvetiti postavljanju nacionalnih ciljeva i strategija za smanjenja primjene jednokratnih plastičnih proizvoda, promoviranju nacionalnih planova za podizanje svijesti građana i provođenja nacionalnih kampanja, te svakako djelovanju na odgovornost proizvođača. Tako je npr. uvođenje naknade ili poreza na plastične vrećice dovelo do značajnih smanjenja u zemljama s primjenom takvih mjera, uz pratnju snažnih kampanja podizanja svijesti. Također, popusti za potrošače koji donesu vlastite šalice ili spremnike za hranu također su jedna od mjera i dobar poticaj za prelazak na višekratna rješenja. Svakako, međusobno povezivanje i djelovanje zemalja diljem svijeta okogućit će značajan korak u borbi protiv onečišćenja plastikom.
Pojedinac je također važna karika od koje sve kreće i može imati važan doprinos. Od unosa plastike možemo se zaštitit promišljanjem i selektivnim izborom, odnosno korištenjem proizvoda koji nisu od plastike, izbjegavanjem jednokratne ambalaže, reduciranjem broja pranja odjeće, korištenjem neplastične ambalaže i tekstila, reduciranjem kupovine odjeće jer je “brza moda” važan izvor plastike i onečišćenja, čitanjem deklaracija o sastavu proizvoda, paziti na održavanje prikladnog tlaka u automobilskim gumama kako bi se manje trošile i još niz drugih koraka.
Zero waste strategija predstavlja multidisciplinaran pristup s ciljem očuvanja svih resursa odgovornom proizvodnjom, potrošnjom, ponovnom uporabom i oporabom proizvoda, ambalaže i materijala bez spaljivanja i ispuštanja u zemlju, vodu ili zrak koji ugrožavaju okoliš ili živote ljudi. U tom smjeru idu i nove smjernice u EU čiji je cilj promjena načina na koji se proizvodi dizajniraju, proizvode, upotrebljavaju i recikliraju. Cilj je da plastična ambalaža na tržištu bude prikladna za recikliranje, da se potrošnja plastike za jednokratnu upotrebu smanji i ograniči te u konačnici smanji količina plastičnog otpada recikliranjem i većom stopom ponovne upotrebe.
